Knez šume - izvor vizija ili trihineloze?

Jež je životinja koju su još drevni europski poljoprivrednici visoko uvažavali. Bez sumnje su odavno shvatili da mali bodljikavi sisavac ne predstavlja opasnost ni za njih ni za usjev i još uništava neke od štetnika.

Buka

Zato od starih vremena važi zabrana ubijanja ove životinje, uz objašnjenje da će se onom tko to učini dogoditi neka nesreća. Osobito "baksuzno" smatra se ozlijediti ježicu s mladuncima. U narodnim pjesmama na primjer, "Jarac živoderac" samo hrabri jež suprotstavlja se čudovištu koje plaši cijelu šumu riječima "ja sam Jež, cijeloj šumi knez".

"Ježevu kućicu" Branka Ćopića pamte starije generacije, koje su ovu pjesmu imale u školskom programu. U svakoj od pjesama i priča jež je "hrabriša": ne plaši se noći, lisice, vuka, medvjeda i ostalih opasnih životinja, pravi mali junak u oklopu s bodljama koji nadmudri, nadjača i izvrgne ruglu najveća i najstrašnija šumska stvorenja. Poljoprivrednici, lovci, planinari, svi koji su bilo kojom prilikom prenoćili u šumi svjedoče da jež pravi takvu buku kao da prolazi bizon, a ne životinjica manja od obične domaće mačke.

Znanje za dio stada: Izigran dogovor zaradio je ljudima vječnog neprijatelja

I, najzad, zašto je jež "knez šume", a ne neka veća životinja, vuk, ris, medvjed ili jelen?

Tajna besmrtnosti

Da bi se objasnio ovoliki ugled ježa u seljačkim masama, nisu dovoljne bodlje; u pitanju je sposobnost ove životinje da zimu provede u potpunoj hibernaciji, ugasivši sve životne funkcije, da bi se u proljeće probudila živa i zdrava i krenula tražti hranu. Ova pojava izazivala je praznovjerni strah nekadašnjih nepismenih poljoprivrednika, koji su, zbog mnogih okolnosti, bili više upućeni na šumu od njihovih današnjih kolega i promatrali su životinje puno pažljivije od suvremenih ljudi.

Tako su i povjerovali da jež zna tajnu besmrtnosti, da je nekako "prevario" smrt i tako s pravom osvojio titulu kneza šume. U svim starim šamanskim europskim kulturama svećenici i druidi jeli su meso ježa kako bi u svojim vizijama saznali tajne značajne za opstanak zajednice. Ovaj običaj zabilježen je kod drevnih Etruščana prije nego što su ih pokorili osnivači Rima, a opsežnijim istraživanjem znanstvenici su ustanovili da je poštovanje ježa kao moćne životinje primijećeno kod svih europskih i većine azijskih naroda.

Od ovog vjerovanja ostala je u susjednoj Srbiji praksa o kojoj čak i liječnici vrlo nerado pričaju: imućni ljudi nabavljali su (a možda još uvijek nabavljaju) meso ježa prilikom putovanja u planinske i zabačene krajeve.

Turska ptica koja to nije, po vjerovanju - "zmajevita"

U najvećoj diskreciji, raspitivali su se kod poznavatelja šume za sušeno ili dimljeno meso ježa koje su koristili kao lijek protiv najtežih bolesti - ili kao afrodizijak. Čudno je da se ovako nešto događa u 21. stoljeću, ali, svi ovi ljudi vodili su se starom logikom: u prirodi (u šumi) žive ljekovite biljke, znači, sve iz prirode (iz šume) je ljekovito.

Nije! Upravo u šumi žive životinje, biljke i gljive koje ne da nisu za lijek niti za prehranu, nego su ekstremno opasne. Jež je na tom popisu: kao i većina divljači, vrlo često nosi u sebi uzročnika trihineloze. Tako da oni koji su se pokušali liječiti mesom ježa, ježevim salom ili ježevom jetrom obično dolaze kod liječnika s još gorim rezultatima nego što su imali na ranijim pregledima.

Koliko god jež bio simpatičan, nije za jelo niti za lijek. Tko ga vidi ili mu se ježeva obitelj naseli blizu kuće, može ih hraniti, uživati u njihovim vragolijama ili ih fotografirati. To je sasvim dovoljan kontakt s "knezom šume".