Znanje za dio stada: Izigran dogovor zaradio je ljudima vječnog neprijatelja

Vuk izaziva nepodijeljen strah seljaka, zabilježili su etnolozi. Obična životinja iz šume, koja živi u čoporima, poprima u narodnoj mašti sve osobine pravog čudovišta kakvog ni u bajkama nema. Čak i ako je stoka dobro zazimljena, smještena u štale, zaštićena čvrstim zidovima i čuvaju je dobro naoružani momci i dvadeset velikih šarplaninaca, dovoljno je spomenuti vuka pa da na sva lica legne sjenka straha.

U narodnim pričama, ova životinja je u stanju preskočiti ograde koliko god čvrste bile, proći, nevidljiv i neviđen, pored pasa koji samo očajno laju, ući u tor, pojesti ovcu koja mu se svidjela ili ući u kuću i pojesti baš onog pastira koji mu se zamjerio. Protiv ovakvog neprijatelja preci su koristili post i molitvu, ponekad iskreno vjerujući da njega ne ubija uobičajeno ljudsko oružje. Izreka "mi o vuku, a vuk na vrata", koju koristimo u smislu "baš o tebi pričamo, a ti, evo, stižeš" imala je u davna vremena sasvim drugo značenje.

Živi mit

Nekadašnji poljoprivrednici bili su sigurni da vuka ne treba ni spominjati jer se može pojaviti među stokom, posebno ovcama. Zato su koristili riječi "kurjak", "kamenik" ili "zvijer". Sve ovo djeluje pretjerano, naročito u ravničarskim krajevima, međutim u planinama, gdje se događa da preko zime napadnu stada, strah od ove životinje dostiže neslućene, čak mitske razmjere. I, kako su stručnjaci utvrdili, mit je vrlo živ.

Poznata priča o Crvenkapici ilustrira praksu europskih naroda da tijekom duge zime zaista pošalju djevojčice u šumu, vukovima - i na taj način smanje broj gladnih usta u selu. Kod drevnih Slavena, prije nastanka svijeta koji poznajemo, prije pojave Peruna, Velesa, Daboga i ostale božanske družine, nebom i zemljom je vladalo stvorenje koje su zvali Nebeski vuk. On je, po predaji, dao ljudima vatru, naučio ih da love, pokazao im koje su biljke i gljive otrovne, a koje dobre za jelo.

Ukratko, pojavio se kao pomagač ljudskog roda, a ne opasnost. Zauzvrat, tražio je dio stada. Ljudi, po običaju, svoj dio pogodbe nisu ispunili i tako su stekli vječitog neprijatelja čije brojno potomstvo samo čeka u šumi kako bi napalo.  

Običaj za Badnju večer

Ipak, ova strašna slika ima i drugu stranu: u bajkama glavni junak spašava vuka iz zamke, a ovaj mu pomaže u nevolji ili u teškom zadatku. Njemu se u mnogim prilikama "čini čast", to jest izvršavaju se obredi koji treba da ga umilostive. Za Badnju večer domaćica iznosi "vuku večeru". Lovci koji odstrijele ovog mitskog neprijatelja u planinskim krajevima još upražnjavaju stari običaj koji se zove "vučari": oderu kožu s ubijene životinje, napune je slamom, da bude još veća nego što je u prirodi, čak joj u zube stave zapaljenu cigaretu ili lulu.

Ovako pripremljenu postave je na improvizirana nosila, pa idu od kuće do kuće po selu pjevajući:

Domaćine, dome moj, evo vuka pred tvoj dvor

goni vuka od kuće, nije dobar kod kuće

podaj vuku sočice, da ne kolje ovčice

podaj vuku vunice, da ne kolje junice

podaj vuku vlasa, da ne kolje pasa

podaj vuku slanine, da ne slazi s planine

Domaćini ne oklijevaju nego vučarima iznose darove, vunu, brašno, vijence luka, suho meso i naravno rakiju. Ovo je, izgleda, stari oblik žrtve vuku - koja se, naravno, predaje lovcima.

Zaštita

Međutim, ovaj predator ima i zaštitnu funkciju: sela, gradovi i znamenita mjesta širom Europe nose imena koja upućuju na njega.

Prezimena koje sadrži ime vuka spadaju kod nas u vrlo česta - Vuković, Vukić, Vukčević, Vučenić i tako dalje. Djeci se davalo zaštitno ime Vuk, da bi, naročito ako je slabijeg zdravlja, postalo hrabro i otporno kao vuk. Novorođenčad su provlačena kroz "vučji zijev" (čeljusti ubijenog vuka) da bi bila jača.

Postoji i prilika kad je čovjek slobodno smio izgovoriti "zabranjenu" riječ, a to je u velikoj nevolji: tada je prizivao ovo mitsko biće, oslovljavajući ga kao "druga" ili "brata", ili imitirao vučje zavijanje u nadi da će mu se iz šume odazvati isti zvuk.