Koze pripadaju među najstarije pripitomljene pasmine životinja koje su od davnina služile čovjeku i davale mu visokovrijedno proizvode poput mesa, mlijeka, kože, dlake i gnoja. Međutim, industrijalizacija poljoprivrede je uzgoj ove vrste domaćih životinja bacila na margine. U većini europskih zemalja kozarstvo je sporedna grana stočarstva, ali su koze u pojedinim dijelovima svijeta još uvijek glavna domaća životinja (Afrika, Azija).
Koze su dugo vremena nazivane "sirotinjskim kravama" zbog slabe mliječnosti, manje učinkovitosti u proizvodnji mesa te manjeg dnevnog prirasta. Koze se napasivaju i drže na lošim pašnjacima ili nepristupačnim terenima te im se predbacuje da uništavaju šumske zajednice, posebno mlade nasade. Ipak, u uzgoju imaju brojne prednosti. To su inteligentne i radoznale životinje, okretne, spretne i snalažljive, prave su umjetnice u skupljanju hrane, a uz to daju vrlo vrijedne proizvode. Neke pasmine koza u dobrim hranidbenim uvjetima imaju izrazito visoku proizvodnju mlijeka po čemu su učinkovitije i od krava, jer mogu davati 15 do 20 puta više mlijeka od svoje tjelesne mase. Promjenama navika potrošača kozje meso je sve traženije na tržištu te se drži specijalitetom i tradicijom te poslužuje u posebnim prigodama. Osim toga u sredozemnim zemljama gdje su posebno visoke temperature koze služe kao "čistači" grmlja, šikara, makija i korova te tako učinkovito smanjuju mogućnost pojave požara.
Prema brojnim arheološkim dokazima, koze su najstarija vrsta domaćih životinja koju je čovjek pripitomio. Domestikacija koza datira se čak oko 7.000 godina prije Krista. Vrlo često spominjanje koza u grčkoj mitologiji i Bibliji znak su njihovog tisućljetnog suživota sa čovjekom. Domaća koza (Capra hircus) vodi podrijetlo od tri izvorna oblika, a to su bezoar ili perzijska divlja koza, markhor i izumrle europske koze. Danas u svijetu postoji oko 200 različitih pasmina koza koje su podijeljene u određene tipove i pasminske skupine.
Ekonomičnost proizvodnje ovisi o pravilnoj reprodukciji domaćih životinja. Koze su sezonski poliestične životinje i njihova spolna aktivnost ovisi o godišnjem dobu. U našim krajevima koze se oplođuju (pare ili mrču) u jesen ili u kasno ljeto, a jarad dobivaju u siječnju ili veljači iduće godine. Mrkanje je razdoblje kada ženka očituje spolni nagon i traži mužjaka za rasplod. Spolna zrelost kod koza se javlja već u dobi od 5 do 6 mjeseci, ali se oplodnja prvi puta vrši kada koze navrše 7 do 10 mjeseci starosti, odnosno kada uđu u rasplodnu zrelost.
Visoko proizvodne i plemenite pasmine koza su ranozrele, ranije dostižu spolnu zrelost, a prvo parenje se obavlja kad ženke dostignu masu od 30 do 50 kilograma. Reprodukcija počinje spolnim ciklusom koji kod koza traje u prosjeku 21 dan. Najvažniji trenutak u spolnom ciklusu je pojava estrusa koja se kod koza vrlo lako uočava. Ženke postaju nemirne, traže društvo, slabije jedu, češće mokre i skaču na druge koze. Razdoblje mrkanja koza obično traje 6 do 8 tjedana, a estrus i želja za parenjem svega 1 do 2 dana. Na pojavu estrusa stimulativno djeluje i prisustvo samog jarca, čiji miris koze mogu osjetiti i sa udaljenosti od 150 metara. Ovulacija kod koza u pravilu traje 30-36 sati nakon pojave estrusnih simptoma, a pravo vrijeme za oplodnju je 15-tak sati od početka estrusa. Koze kod kojih se estrus otkrio ujutro treba osjemeniti navečer te obratno. Puno sigurnije i preporučljivo je vršiti dvokratno osjemenjivanje. Nakon uspješnog osjemenjivanja dolazi faza gravidnosti koja kod koza traje oko 149 dana. Što se tiče jarčeva, oni su sposobni za parenje tokom cijele godine, ali fiziološki najjači spolni nagon im je u jesen kada i dolazi do mrkanja koza. Muška jarad spolno sazrijeva u dobi od 5-6 mjeseci, što ovisi o hranidbi, pasmini, tjelesnoj masi i sezoni rođenja.
Koza je preživač i hrani se isključivo grubom voluminoznom hranom. Pravilnom i dostatnom hranidbom može se značajno istaknuti genetski potencijal životinje, kao i razina njihove proizvodnje. U odnosu na krave i ovce, koze u svojoj hranidbi koriste više različitih biljaka, tako goveda koriste svega 17 različitih biljaka, ovce 20 a koze čak 90. Najveći dio obroka koza čini voluminoza i to paša, sijeno, sjenaža, silaža i različite drvenaste vrste koje koze brste. Po vrsti i količini pojedene hrane koze se naziva "najekološkijom" domaćom životinjom.
Zelena krma ili paša je najdraže krmivo za koze. Njegova hranjiva vrijednost ovisi o botaničkom sastavu i vremenu njegova iskorištenja. Paša, budući da je mlađa, ima veći udio hranjivih tvari te manje celuloze i lignina zbog čega je bolja probavljivost ove krme. Hranidba zelenom krmom je posebno povoljna radi povećanja mliječnosti kod koza. Koze tijekom dana mogu pojesti i do 14 kg zelene mase, a njezin udio se smanjuje dodavanjem sijena. Prelazak sa zimske na ljetu hranidbu treba biti postepen (7 do 10 dana) da se mikroflora buraga privikne te da se izbjegnu probavni poremećaji. Koze rado brste. Pod tim se podrazumijeva otkidanje lišća i vrhova grančica drvenastih biljaka. Koze su dosta izbirljive životinje, stoga jedu samo najkvalitetnije dijelove biljaka, prvenstveno lišće, cvjetove i pupove, dok stabljiku rjeđe. Rado jedu lišće javora, bagrema, lipe, jasena, breze i vrbe. Sječom ili skidanjem sitnih grana s lišćem ili samog lista te njegovim sušenjem dobiva se suhi lisnik. Zelena masa grana i lista se u periodu od sredine srpnja do početka rujna sječe, suši i skladišti. Tako spremljena zelena masa koristi se kao obrok tijekom zime.
Silaža se daje kozama samo ako je dobre kvalitete. Kukuruzne ili travne silaže daju se kozama u količini do 4 kg, dok se gravidnim značajno količina smanjuje ili izostavlja. Koncentrirana krmiva daju se u obroku ovisno o hranjivim potrebama. Tako se dodaje pretežito zbog povećanja proizvodnje mlijeka ili posebnim kategorijama. Posebno ih je korisno dodavati u zadnjoj trećini graviditeta i u prva dva mjeseca laktaciju. Količina koncentrata se kreće od 0,1 do 1 kg, najčešće se koristi zrnje žitarica te sporedni proizvodi prehrambene industrije.
Za razliku od drugih životinja kod koza nemamo posebno specijalizirane pasmine za proizvodnju mesa. Sve pasmine koza, bez obzira jesu li specijalizirane za proizvodnju mlijeka ili vlakana, proizvode i meso preko jaradi ili kada se isključe iz reprodukcije. Koze se ne odlikuju dobrom proizvodnjom mesa uspoređujući ih sa ostalim domaćim životinjama, stoga je selekcija na ovo svojstvo kod njih dosta zanemarena. Jedini pravi predstavnik mesne pasmine je burska koza ili boer koza. Među najvažnije predispozicije koza u proizvodnji mesa ubraja se njihova dobra reprodukcija i plodnost te njihov dug proizvodni vijek. Tako da će rasplodna koza u svom proizvodnom vijeku dati veliki broj jaradi za klanje. Vrlo često proizvodni vijek kod koza traje desetak godina, a ponekad i duže.
Prosječni prirast jaradi kreće se od 200 do 300 grama. Budući da se većinom koze uzgajaju zbog proizvodnje mlijeka, jarad se kolje dosta rano, pa je tako jarad tovljena mlijekom u nekim državama pravi specijalitet. Tako se jarad često kolje s masom od 5 do 15 kg. Randman jaradi kreće se u prosjeku od 35 i 53% i dosta je varijabilno svojstvo te na njega utječe hranidba, pasmina, spol, dob i drugi čimbenici.
Postoje dokazi da je koza bila prva životinja koju je čovjek koristio za dobivanje mlijeka. Mlijeko koza je visokovrijedna namjernica koja je po sastavu slična kravljem mlijeku, ali znatno probavljivija. Ovo mlijeko je bogato s vitaminima i mineralima i preporučava se starijoj populaciji, djeci i trudnicama. U većini zemalja Europe koze se smatraju mliječnim životinjama, a Švicarska se smatra kolijevkom mliječnog kozarstva.
Laktacija koza u pravilu traje od 200 do 300 dana i u tom periodu koze daju mlijeka 10 do 20 puta više od svoje tjelesne mase. Laktacija ne bi smjela trajati manje od 240 dana, a na nju utječu pasmina, hranidba, dob, klima, zdravlje, način mužnje i sezona jarenja. Nakon jarenja postepeno se povećava proizvodnja mlijeka koja je najveća u 2 i 3 mjesecu laktacije, a zatim mliječnost opada. Nakon 8 do 10 mjeseci od početka laktacije proizvodnja mlijeka se smanji do te mjere, da se može obaviti zasušenje i priprema za naredno jarenje. Koze koje se prvi put jare (prvojarkinje) ima znatno manju mliječnost, a svakim narednim jarenjem dolazi do povećanja u proizvodnji mlijeka i ona je najveća između 4 i 7 godine. Na mliječnost utječe i broj jaradi. Koza koja ojari dvojke daje i više mlijeka. Najpoznatije pasmine koza za proizvodnju mlijeka su sanska koza, francuska sanska koza, srnasta alpska koza, francuska alpska koza, togenburška koza i nubijska pasmina koza.
Čovjek je od davnina koristio kozja vlakna za proizvodnju odjeće, pokrivača, užadi i drugih predmeta, ali suvremenom pojavom sintetičkih vlakana uporaba kozjih vlakana gubi na značaju. Međutim, suvremeni se čovjek sve više okreće prirodi i prirodnim materijalima pa su ponovno vrlo interesantna kozja vlakna i to posebno ona najfinija i vlakna visoke kakvoće. Kozja vlakna se s obzirom na proizvodnu i trgovačku važnost te kakvoću dijele u tri osnovne skupine: kostrijet ili obično kozje vlakno, moher ili angora vlakno i kašmir.
Kostrijet je grubo jeftino vlakno koje se koristi za izradu tepiha, prekrivača, vreća, podmetača i dr. Potječe iz tropskih dijelova Azije i Afrike. Najveći proizvođač ovog vlakna je Pakistan. Moher vlakno je trgovački naziv za kozje vlakno koje se dobiva od angora koze. Pradomovina angora koza, ujedno i mohera je Turska. Najveći proizvođači mohera su SAD i Južna Afrika. Najfinija i najskuplja vlakna daju jarad pri prvom šišanju, a moher vlakno upotrebljava se u tekstilnoj industriji za izradu različitih odjevnih predmeta, sagova i umjetnog krzna dok u automobilskoj industriji služi za tapeciranje. Kašmir je trgovački naziv za vlakno koje se dobiva od istoimene koze. Potječe sa područja pokrajine Kašmir, a najveći proizvođači ovog vlakna su Kina, Indija i Mongolija. Kašmir je vlakno visoke kakvoće i vrijednosti, namijenjeno izradi kvalitetne i skupe odjeće od čistog kašmira ili pomiješanog s vunom. Proizvodi od kašmira su lagani, meki, topli i skupi te se to vlakno smatra najluksuznijim prirodnim vlaknom. Najveći potrošači su SAD, Velika Britanija i Japan.
U današnje vrijeme dolazi do pomaka u pogledu smještaja koza. Uvoz genetski vrijedni pasmina i intenziviraje proizvodnje dovelo je do izbjegavanja tradicionalnog načina držanja koza. Uvidjelo se da držanje velikog broja grla na jednom mjestu nema povoljan učinak na proizvodnju. Nasuprot tome, mliječne farme manjeg kapaciteta (30 do 50 rasplodnih koza) jako su ohrabrujuća. Intenzivna proizvodnja kozjeg mlijeka i mesa zahtjeva životinje većeg tjelesnog okvira i visoke učinkovitosti iskorištenja krme.
Intenzivna se proizvodnja najčešće stoga organizira u zatvorenom sustavu ili poluotvorenom (stajsko-pašni sustav). U ovim sustavima treba osigurati kozama veću podnu površinu, a objekt opremiti odgovarajućom opremom za hranidbu, napajanje i mužnju koza.
Ekstenzivna kozarska proizvodnja uglavnom se temelji na slabo produktivnim autohtonim pasminama koje su lokalne važnosti. U ovakvim sustavima investicije u izgradnju objekata i opremu su znatno skromnije, a podne površine su manje po grlu, te se koze većinom napasivaju na nepristupačnim i slabije kvalitetnim pašnjacima. Prilikom izgradnje ovakvih objekata treba obratiti pozornost na mikroklimatske, higijenske i tehničke uvjete smještaja.
Najvažniji mikroklimatski uvjeti su:
Najvažniji higijenski uvjeti koje treba osigurati su kvalitetna prostirka, higijenski ispravna hrana koja nije pljesniva, trula ili onečišćena te higijena tehničke opreme, posebno strojeva za mužnju te hranilica i pojilica.
Najčešće bolesti kod koza su zaraznog i parazitarnog tipa. Od zaraznih bolesti najopasnija i najraširenija bolest koza je bruceloza. To je bolest koja se vrlo često manifestira pobačajima i zbog toga je u nekim zemljama, gdje je bolest raširena, ženama zabranjena konzumacija kozjih proizvoda. Bolesne ovce se ne liječe već se vrši neškodljivo uklanjanje. Preventivno se može vršiti cijepljenje te imunost traje 4 i više godina. Od ostalih zaraznih bolesti treba spomenuti listeriozu, boginje, artritis-encefalitis koza, Q groznica, paratuberkuloza, tuberkuloza, slinavka i šap, zarazna šepavost i scrapie.
Najčešće parazitarne bolesti od kojih ovce obolijevaju su veliki plućni vlasci (Diktiokauloza), mali plućni vlasci (Protostrongiloza) te metiljavost. Kod mliječnih pasmina koza javljaju se i upale vimena ili mastitisi. Ova bolest se rjeđe javlja kod koza nego kod krava. U intenzivnim uzgojima češće se javlja kronični kataralni mastitis, a u ekstenzivnim uzgojima akutne upale. Liječenje se bazira na lokalnoj i općoj terapiji antibioticima. Da bi se spriječila pojava mastitisa kozama treba osigurati optimalne zoohigijenske uvjete, smještaj, hranidbu i mužnju.
Izvor: