Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

Konjogojstvo

Konjogojstvo

Može se reći da je konj životinja o kojoj je u prošlosti najviše ovisio napredak ljudske civilizacije te je imao najveću i najraznolikiju upotrebu. Domestikacijom konja, primitivnim populacijama ljudi omogućila se radna snaga i prijevozno sredstvo za osvajanje novih teritorija i brži razvoj. Konj je u početku služio kao hrana, a kada ga je čovjek pripitomio, koristio ga je kao transportnu životinju, od kobiljeg mlijeka pravio kumis, a od kože odjeću i obuću. Ratovi, transport, komunikacija i poljoprivredni radovi potpuno su ovisili o konjima. Ipak uloga konja danas se jako izmjenila. Tako je sve popularnija upotreba konja u sportske i jahaće svrhe te za rekreacijsko jahanje, a konj je postao luksuz. Konjogojstvo u Hrvatskoj stoljećima je bilo na visokim granama, tako se u prošlosti govorilo da je svako domaćinstvo imalo konja.

Konji i magarci te njihovi križanci, mule i mazge, pripadaju porodici Equidea, redu neparnoprstaša Perissodactyla, odnosno kopitara Ungulata. Pretpostavlja se da danas postoji oko pet stotina pasmina konja te se prema krivoj pretpostavci da je krv jedini nositelj nasljednih svojstava, u konjogojstvu su se zadržali nazivi punokrvni, čistokrvni, toplokrvni i hladnokrvni konji.

Naziv punokrvni konji se prvo koristio za pasmine arapskog i berberskog konja koje imaju potpuno čistu krvnu liniju. Kasnije se ovaj naziv počeo koristiti i za engleskog čistokrvnog konja. Nalaze se u rodoslovlju gotovo svih postojećih konja. Čistokrvni konji su konji koji se dugi niz godina uzgajaju u čistoj krvi, odnosno, bez križanja sa drugim pasminama. Toplokrvni ili orijentalni konji su laki istočnjački konji koji imaju športski jahaći karakter. Glava im je finija i manja, vrat mišićav, tanak i dugačak, a noge tanke i duge. Temperamentni su i inteligentni i koriste se u raznim sportskim konjičkim disciplinama. Znatno su manji od hladnokrvnih konja te puno življi. Hladnokrvni konji (okcidentalni) su konji teške građe. Flegmatičnog su temperamenta, vrlo mirni i velike vučne snage. U početku su se koristili kao sirova snaga u poljoprivrednim i šumarskim radovima. To su konji grublje glave, velikog, debelog i širokog vrata te kraćim nogama sa izraženim kičičnim dlakama oko kopita. Imaju vrlo snažnu muskulaturu, široka prsa i leđa te često rascijepljene sapi. Pasmine konja dijelimo i na male konje koje odlikuje manji okvir konja, a koriste se u brdskim krajevima kao radna snaga ili danas kao zabava i za jahanje. Poni konji su konji visine u grebenu do 120 cm te ih dolikuje živahnost te siguran i stabilan korak. 

Reprodukcija konja 

Nakon mladenačke uspavanosti spolnog sustava, slijedi razdoblje puberteta u kojoj se cijeli spolni sustav aktivira. Spolnu zrelost konji dosežu u dobi od 12 do 18 mjeseci, a manifestira se razvojem spolnih organa i sekundarnih spolnih oznaka. Vremensko razdoblje između dva uzastopna estrusa naziva se spolni ciklus, a kod kobila traje 21 dan s mogućim varijacijama. Kao i kod drugih sisavaca i kod konja spolni ciklus se sastoji od 5 faza, od kojih je za uzgajivača najznačajnija faza estrusa. Prilikom estrusa kobila je spremna primiti mužjaka i biti oplođena. Kod kobila traje 5 do 6 dana, a ovulacija se javlja 24 do 36 sati prije prestanka vanjskih znakova tjeranja. Estrus kod kobila se može prepoznati po nemiru kobila, razdražljivosti, dizanju repa, učestalom uriniranju, sluzenju i bliskanju stidnice. Pripust konja obavlja se kada kobile i pastusi postignu pripusnu zrelost. Tako je pripusna zrelost hladnokrvnjaka u dobi od 2 do 3 godine, a toplokrvnjaka 3 do 4 godine. U prirodnim uvjetima pastuh pronalazi kobilu koja je u estrusu te je tada oplođuje u više navrata. Osim toga u uzgajalištima se koristi i pripust "iz ruke" gdje je manja vjerojatnost ozljeđivanja pastuha i kobila. Gravidnost kobila traje 11 mjeseci ili između 330 do 340 dana. Tad dolazi do anatomskih, fizioloških i psiholoških promjena kod kobila. One postaju mirnije, tromije, imaju bolji apetit i odbijaju pastuhe.

Hranidba konja

Konji prema anatomiji probavnog sustava pripadaju skupini biljojeda nepreživača. Tijekom evolucije njihova hranidba se bazirala na ispaši, ali je čovjek nakon domestikacije u njihovu prehranu uveo i druga krmiva. Za razliku od preživača koji imaju mikrobiološku razgradnju voluminozne hrane u predželudcima, konji mikrobiološku aktivnost imaju u slijepom crijevu. Zbog toga konji mogu razgrađivati celulozu, ali je iskorištenje hranjivih tvari manja nego kod preživača, jer je razgradnja celuloze na kraju probavnog sustava.

U hranidbi konja najveću vrijednost ima paša i livadne trave kao engleski ljulj, crvena vlasulja, livadna vlasnjača, lisičji repak, klupčasta oštrica, mačji repak, talijanski i francuski ljulj i druge trave. Od leguminoza konji najviše konzumiraju lucernu, grašak, grahorice i crvenu djetelinu. Od suhih voluminoznih krmiva, u hranidbi konja dolazi u obzir samo kvalitetno sijeno (livadno, sijeno lucerne i djeteline).

Konjima se ovisno o namjeni i pasmini, daju ipak manje količine silaže, najviše 10 kg/dan, uz postupno privikavanje. Prevelike količine vlakana u hranidbi konja usporavaju probavu što može dovesti do opstipacije (začepljenja) crijeva ili proširenja želudca te se na taj način snižava i energetska komponenta u obroku. Premalo vlakana dovodi do abnormalnog vrenja u želudcu i proljeva. Od ugljikohidratnih koncentriranih krmiva kao što su pšenica, zob, kukuruz, ječam, sirak i heljda, konji najviše konzumiraju pšenične posije i zob, koje je najomiljenije krepko krmivo konja. Kukuruz i pšenica se rjeđe koriste u hranidbi konja. Od bjelančevinastih koncentriranih krmiva biljnog porijekla koriste se uljane pogače i sačme, sjemenje uljarica i zrnje leguminoza.

Uzgoj konja

Današnji moderan način držanja konja pokušava imitirati prirodne uvjete, u kojima su konji obitavali tisućama godina. Smještaj i način držanja ima jedan od najvećih utjecaja na psihofizičko stanje konja. Zbog svjesnosti o dobrobiti konja, stočari sve manje drže konje na vezu te im omogućavaju kretanje na što većim površinama. Smještaj bi konju trebao pružiti mogućnost slobodnog kretanja, slobodno uzimanje hrane i vode, nesmetan odmor te socijalni, vizualni i mirisni kontakt s drugim konjima. Konje možemo držati na više načina, ali osnovna podjela je samostalno ili grupno držanje.

Samostalno držanje može se provoditi držanjem konja na vezu ili u samostalnim boksovima, a primjenjuje se u zatvorenim objektima. Ovaj način držanja konja čovjeku pruža lakšu dostupnost konju, lakši nadzor i kontrolu konzumacije hrane pojedinog konja. Grupno držanje se može provoditi u zatvorenim, poluotvorenim i otvorenim objektima s ili bez ispusta. Pri ovom načinu, držanja čovjeku je otežana kontrola i nadzor konja, ali su prednosti u boljoj psihičkoj uravnoteženosti konja, koordinaciji, jačanju imuniteta i razvijanju socijalnih sposobnosti.

Bolesti konja

Osnovna podjela bolesti konja je na zarazne, parazitarne, genetski predispozicionirane i metaboličke bolesti. Genetski predispozicionirane bolesti dijele se na bolesti vezane za kromosome, bolesti vezane za jedan gen (monogenetske) i bolesti vezane za više gena (poligenetske). Ove bolesti najrjeđe se javljaju, ali njihovo uočavanje posebno je važno pri uzgojnom radu i selekciji konja. Neke od genetskih bolesti konja su X monosomija, hiperkalcemijska periodična paraliza, mioklonus, lateralno iščašenje patele, osteohondroza, neonatalna izoeritroliza i druge. Puno češće se javljaju zarazne i parazitarne bolesti.

Najčešće zarazne bolesti su bedrenica, leptospiroza, influenca konja, ždrebećak, tetanus, sakagija, rinopneumonitis konja te infektivna anemija kopitara (IAK). Upravo IAK predstavlja najveći problem jer se bolest ne liječi, a sve životinje kod kojih je test pozitivan neškodljivo se uklanjaju. Serološka pretraga krvi na IAK se provodi dva puta kod konja koji se koriste za proizvodnju bioloških pripravaka i sjemena za umjetno osjemenjivanje ili jednom godišnje u ergelama, pastuharnama, sportskim društvima te u uzgojima brojnijim od deset konja.

Od parazitarnih bolesti najčešće konji obolijevaju od strongiloze, gastrofiloze, piroplazmoze, durine i oksiuroze. Metaboličke bolesti često se javljaju zbog lošeg menadžmenta u uzgoju konja. Tu se najčešće javljaju bolesti poput kolika, ikterus, bolesti jetre, trovanje biljkama, praznična bolest konja i druge.

Upotreba konja

Danas je držanje i uzgajanje konja postalo luksuz, stoga si samo određeni pojedinci mogu priuštiti veći uzgoj konja. Prestankom uporabe konja, kao radne i transportne snage, počeli su se koristiti u jahaće i sportske svrhe. Danas u konjičkom sportu razlikujemo više disciplina, od kojih su najpopularnije olimpijske discipline: prepone, dresurno jahanje i military. Pod ostalim disciplinama imamo: kasačke, zaprežne i galopske utrke, polo, endurance, voltažiranje, wester jahanje itd. Jahanje konja osim u sportu, pokazalo se da ima veliku korist i u liječenju. Jahanje se pokazalo kao vrlo korisna terapija u liječenju djece s poteškoćama u razvoju, osoba s motoričkim poremećajima i osoba s psihičkim i emocionalnim poteškoćama. Terapijsko jahanje se pokazalo kao terapija koja znatno poboljšava rehabilitaciju i kvalitetu života osoba s zdravstvenim poteškoćama. Upravo iz tih razloga sve je veći broj ergela koje kao jednu od svojih usluga pružaju i terapijsko jahanje.

Također, povećava se upotreba konja u proizvodnji konjskog mesa i kobiljeg mlijeka, a potražnja za konjskim mesom u zapadnoj Europi kontinuirano raste. Iako nema pasmina konja namijenjenih isključivo proizvodnji mesa, teške hladnokrvne pasmine najprikladnije su za ovu vrstu proizvodnje. Zbog svojih organoleptičkih svojstava i kemijskih sastava konjsko meso je pogodno za ljudski prehranu. Osim konjskog mesa, tržištu postaje sve zanimljivije i kobilje mlijeko. Toplokrvne kobile u laktaciji proizvedu do 2.100 kg mlijeka, hladnokrvne do 2.600 kg, a poniji do 1.700 kg. Kobila je sposobna u prosjeku dati od 15 do 20 litara mlijeka dnevno u 358 dana laktacije, a rekorderke su dale i po 30 litara dnevno. Pokazalo se da je kobilje mlijeko po svom kemijskom sastavu i hranjivim svojstvima vrlo pogodno za ljudsku prehranu te ima mogućnosti njegove prerade u kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji. Najvažnije svojstvo ovog mlijeka smatra se nizak udio mliječne masti te visok udio višestruko nezasićenih masnih kiselina (čak do 28%), od kojih se sintetiziraju omega-6 i omega-3 masne kiseline.

Izvor:

  • G. Kralik i sur.: Zootehnika (PFOS, 2011)
  • V. Herić: Početnica za uzgajivače konja (2004)
  • A. Ivanković: Konjogojstvo (Hrvatsko agronomsko društvo, 2004)