Ovčarstvo

Ovčarstvo

Ovčarstvo je izrazito rasprostranjena grana stočarstva te se ovce mogu naći na svim kontinentima osim Antartike. Važnost ovčarstva varira ovisno o pojedinim zemljama te su osobito važne u siromašnijim zemljama s ekstenzivnom poljoprivrednom. Ovca kao i govedo i koza pripada u skupinu preživača te su joj glavne karakteristike skromnost, izdržljivost, otpornost te mogućnost upotrebe za različite proizvodne svrhe. Konzumiraju nisko kvalitetna voluminozna krmiva te ih pretvaraju u visoko kvalitetne proizvode poput mesa, mlijeka, vune i krzna.

Ovce, kao i koze, pripadaju porodici šupljorožaca ili Bovidea. Ovce (Ovinae) potječu od divljih oblika ovaca, a to su muflon i argali ovca. Prema arheološkim iskapanjima pretpostavlja se da su ovce, kao i koze, pripitomljene u mlađem kamenom dobu ili neolitiku. Domestikacija ovaca odigrala se na području jugozapadne Azije oko 9.000 godina prije Krista. Samim pripitomljavanjem došlo je do mnogih promjena kako u ponašanju ovaca, tako i u morfološkim i fiziološkim karakteristikama. Morfološke promjene se vide u smanjenju rogatosti današnjih ovaca u usporedbi s njihovim precima, zatim, promjena dlake u vunu, promjena boje vune, povećanje površine kože i drugo. Od fizioloških promjena najvažnije su reprodukcija i plodnost, tako su današnje domaće ovce poliestrične, za razliku od divljih monoestričnih. Dolazi i do povećanja mliječnosti, mesnatosti i ranozrelosti. Također intenzivnim čovjekovim utjecajem i selekcijom na točno određena svojstva nastaju pasmine koje su specijalizirane za proizvodnju mesa, mlijeka, vune, krzna ili kombiniranih svojstava.

Reprodukcija ovaca

Kao i u drugim grana stočarstva, tako je i u ovčarstvu reprodukcija najbitniji segment uzgoja te bez redovite i fiziološke reprodukcije nema nikakve proizvodnje. Spolna zrelost ovaca varira od pasmine do pasmine te se tako kod ranozrelih pojavljuje sa 6 do 7 mjeseci starosti, a kod kasnozrelih 10 do 12 mjeseci. Treba napomenuti da spolna zrelost kod ovaca puno više ovisi o tjelesnoj masi nego dobi, stoga se spolna žar može pojaviti kod janjadi kada dostignu masu od 28 do 30 kg. Spolni ciklus kod ovaca traje prosječno 17 dana dok estrus traje oko 27 sati. Većina ovaca je sezonski poliestrična što znači da se pare u određeno godišnje doba. Svaki estrus popraćen je i ovulacijom te vanjskim znakovima koji se kod ovaca očituju nemirom, smanjenim apetitom, skakanjem na druge ovce, češćim mokrenjem i drugim simptomima. Također zbog moguće pojave "tihog tjeranja" važno je u stadu imati ovnove "probače" koji će otkriti ovce u estrusu.

Prije pripusne sezone od velike važnosti je priprema životinja za pripust, kako ovaca tako i ovnova. Priprema prvenstveno podrazumijeva povećanje mase životinje i popravljanje kondicije koja se postiže poboljšanom hranidbom ili "flushing" metoda. Počinje se provoditi 2 do 4 tjedna prije pripusta, a hranidba se povećava u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. Ovakvim načinom pripreme poboljšava se kondicija životinja, povećan je broj ovuliranih jajnih stanica, manja embrionalna smrtnost, veći je stupanj koncepcija te je potomstvo razvijenije i vitalnije. Također, prije pripusne sezone vrši se odabir ovaca i ovnova za pripust jer se samo iznadprosječne jedinke koriste za daljni uzgoj. Odabir se vrši na temelju vanjštine, podrijetkla, prema vlastitoj proizvodnji (performanc test) i po potomstvu (progeni test). Pripust ovaca koji se najviše koristi je divlji skok ili slobodno parenje, ali danas se sve više počinje koristit mnogo bolji i sigurniji način, a to je skok iz ruke. Nakon pripusta ako dođe do oplodnje nastupa faza graviditeta koja kod ovaca traje oko 150 dana.

Hranidba ovaca

Hranidba treba biti organizirana da omogućava maksimalnu proizvodnju, dobru iskoristivost hranjivih tvari i osigura ekonomičnu proizvodnju. Ovce su pašne životinje stoga ja paša najpovoljnije krmivo u hranidbi ovaca, a u ekonomskom smislu je i najjeftinije. Što je udio paše u obroku veći to su troškovi hranidbe niži. Hrvatsko ovčarstvo se temelji na iskorištavanju prirodnih pašnjaka na kojima ovce borave tijekom vegetacije, koja je kraća u kontinentalnom dijelu zemlje, a znatno dulja na područjima uz jadransku obalu i na otocima, gdje ovce gotovo cijele godine borave na otvorenom. Tehnologija uzgoja prilagođena je napasivanju te se tako ovce janje krajem zime da bi tijekom proljeća i ljeta s janjcima bile na paši.

Ovce u prosjeku dnevno pojedu od 5 do 10 kg paše te se kod nas većinom napasuju na prirodnim pašnjacima, dok je korištenje pregona rijetko. Tijekom nepovoljnih vremenskih uvjeta i zime sijeno je standardno krmivo u hranidbi ovaca. Najbolje je leguminozno sijeno bogato bjelančevinama te ono ima prednost u odnosu na livadno. Rano pokošeni kukuruz, sirak i druge žitarice poput ječma, zobi ili pšenice, također mogu biti sastavni dio obroka ovaca tokom zime.

U hranidbi ovaca mogu se koristiti i druga krmiva kao gomoljače, stočni grašak i krumpir. Hranidba ovaca, vrsta krmiva i količina istih, ovise o kategoriji i fazi proizvodnje kojoj ovca pripada. Tako gravidne ovce troše velike količine energije te zahtijevaju visoko vrijedna krmiva koja moraju biti lakoprobavljiva i bogata ugljikohidratima, mineralima i vitaminima. Energetske potrebe ovaca tijekom laktacije su visoke, a zbog sporog porasta apetita dolazi do gubitka tjelesne mase. Zato hranidba ovaca u laktaciji treba biti ad libitum. Hranidba ovaca prije pripusta je poželjna i dosta ovisi o tjelesnoj kondiciji ovaca. Ovce lošije kondicije se mogu pripremiti za parenje povećanjem udjela energije u obroku za 40% u odnosu na uzdržne potrebe i to oko 3 tjedna prije pripusta. Najčešća krmiva su paša mladih sočnih trava uz dodatak krepkih krmiva.

Također, od velike važnosti je hranidba janjadi. Tako se navodi da hranidba gravidnih ovaca te hranidba janjadi u prvim tjednima života, više utječe na završnu masu i postizanje tjelesne zrelosti negoli hranidba u kasnijim fazama. U hranidbi janjadi tako razlikujemo hranidbu kolostrumom, sisanje, hranidbu nakon odbića i hranidbu pri uzgoju rasplodnog podmlatka.

Proizvodnja mesa ovaca

Meso je najvažniji ovčji proizvod te se u ovčarskoj proizvodnji većina dohotka ostvaruje putem ovčjeg ili janjećeg mesa. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te u susjednim zemljama, udio ovčjeg mesa u proizvodnji i potrošnji stanovništva je slabo zastupljeno. Danas se proizvodnja janjećeg mesa vrši uz različite tehnologije, od pašnog tova zajedno s ovcama do intenzivnog tova u tovilištima. Meso mlađih kategorija ovaca je svjetlije te ima malo loja, dok meso starijih ovaca ima tamniju boju, te specifični miris i okus. Ovčje meso na tržištu dolazi kao mlada janjetina, janjetina i ovčetina.

Mlada janjetina dobiva se klanjem sisajuće janjadi u dobi od 3 tjedna do 3 mjeseca, a težina trupa je od 5 do 15 kg. Randman takve janjadi je od 56 do 60%. Janjetina se dobiva klanjem janjadi od 3 do 9 mjeseci, težine trupa do 25 kg i randmanom 48 do 54%. Ovčetina se pak dobiva klanjem ovnova i ovaca starijih od 9 mjeseci, pri čemu muška grla prethodno moraju biti kastrirana. Najviše korištena vrsta ovčjeg mesa u Hrvatskoj i regiji je janjetina. Osnovni parametri procjene tovnosti su prirast, randman te mjerenje površinske i bubrežne masti. Prirast janjadi kreće se od 200 do 300 g, dok se randman kreće od 40 do 65%. Na mesnatost i tov utječu brojni čimbenici, a među najvažnijih su pasmina, spol, hranidba, klimatski uvjeti, porodna masa i drugo. U današnjoj proizvodnji mesa većinom se koriste mesne pasmine ovaca. Tipovi pasmina za proizvodnju mesa nastali su u Engleskoj. To su rano zrele pasmine sa izraženom mesnatosti, tovnom sposobnosti i velikim tjelesnim okvirom. Najpoznatiji predstavnici su suffolk pasmina, texel, hampshire, dorset horn, columbia i mnoge druge pasmine. Tjelesna masa ovnova je preko 100 kg, a ovaca od 60 do 70 kg, dok im je plodnost od 100 do 200%.  

Proizvodnja mlijeka ovaca

Mlijeko je važan proizvod ovaca, a najčešće se koristi u obliku sira, dok se sirovo rijetko konzumira. Ovčje mlijeko je i ekonomski važan proizvod posebno u zemljama Sredozemlja (Turska, Italija, Francuska, Grčka, Portugal). Mediteran proizvodi oko 2/3 ukupne svjetske proizvodnje ovčjeg mlijeka. Najveći dio mlijeka se prerađuje u ovčji sir, od kojih su najpoznatiji Roquefort, Fetta, Fiore Sardo, dok je kod nas najpoznatiji Paški sir. Ovčje mlijeko spada u kazeinska mlijeka te ga sadrži oko 75%. Upravo zbog toga ovo mlijeko je odlično za preradu u sireve i ostale mliječne proizvode. Pasmine za proizvodnju mlijeka razlikuju se u morfološkom i fiziološkom pogledu. Tipični predstavnici su istočnofrizijska ovca, awasi pasmina, sardinijska ovca i grčka hios ovca. Ove pasmine odlikuje bolje razvijen stražnji dio tijela te dobro razvijeno i izraženo vime.

Laktacija kod mliječnih pasmina traje prosječno 200 dana te prosječno daju 500 do 600 litara mlijeka. Na proizvodnju mlijeka utječe pasmina, hranidba, starost, njega, tjelesna masa, broj janjadi, zdravstvena zaštita i drugo. Starenjem ovce, povećava se mliječnost sve do 5. i 6. godine, a zatim opada. Na mliječnost utječe i tjelesna masa. Tako veće ovce imaju veći metabolički kapacitet i veći obujam mliječne žlijezde. Također i broj janjaca u leglu djeluje na mliječnost. Ovce koje su ojanjile dvojke, daju tijekom laktacije i do 40% više mlijeka. Važno je spomenuti da je porodna težina janjeta i njegov kasniji prirast usko vezan za mliječnost ovce.

Proizvodnja ovčje vune

Ovce su po vuni jedinstvene i na prvi pogled prepoznatljive. Vuna je karakterističan proizvod ovaca, ali je i njezina ekonomska važnost varijabilna i razlikuje se od države do države. Vuna je ne tako davno bila i glavni proizvod ovaca, ali veća potražnja za janjetinom i sintetička vlakna dovela su do pada važnosti ovog ovčjeg proizvoda. Pasmine ovaca za proizvodnju vune imaju dobro razvijen kostur i kožu, dok je mišićno tkivo slabo razvijeno. Ove pasmine odlikuju se dobrom kvalitetom i prinosom vune. Prosječna debljina vunskog vlakna je manja od 20 do 25 mikrometara. Vunska vlakna su ujednačene duljine i odgovarajuće kovrčavosti s nešto više masnoće. Ovce su obrasle vunom po čitavom tijelu, osim donjih dijelova nogu i gubice. Gustoća vunskih vlakana je velika i na jednom četvornom centimetru kože izraste 4000 do 10 000 vlakana, što je 4 do 5 puta više nego u ovaca s grubim runom. Dužina pramenova se kreće od 4 do 10 centimetara.

Kvaliteta vune može se ocijeniti na temelju njegove gustoće, obraslosti tijela vunom, ujednačenosti runa i nastriga vune, a pri tehnološkoj preradi vune veliku ulogu igraju njezina fizikalno-tehnološka svojstva u koja ubrajamo valovitost, finoća, dužina i visina vlakana, jačina, elastičnost, gipkost, sjaj, higroskopnost, toplina i boja. Osim ovih svojstava važan je i randman vune. Pod randmanom vune podrazumijevamo količinu oprane i očišćene vune od jednog ostriženog runa, uz dopušteni udio vlage od 15 do 17%. Randman vune kreće se od 30% kod visoko finih tipova merina do 70% kod pramenke. Najpoznatije pasmine za proizvodnju finog runa su rambuje, njemački, američki, australski i arl merino. 

Intenzivna selekcija i planski uzgoj ovaca omogućio je stvaranje pasmina koje su specijalizirane za proizvodnju kože i krzna, a jedna od najpoznatijih pasmina je karakul koja je nastala na području Azije, ali se danas raširila u zemlje bivšeg SSSR-a, Južnu Afriku, SAD, Francusku i Rumunjsku.

Smještaj i načini uzgoja ovaca

Ovce su prilagodljive i skromne životinje, ali su osjetljive na nepovoljne uvjete smještaja u zatvorenom prostoru. Ovce vrlo teško podnose visoku vlažnost u objektima, a upravo je takav zrak često u objektima koji su prenatrpani i bez odgovarajuće ventilacije. Visoka temperatura s visokom vlažnosti stvara idealne uvijete za razvoj nepoželjnih mikroorganizama, a samim tim i razvoj bolesti. Dnevne promjene temperature veće od 10°C izazivaju veću smrtnost janjadi te pad temperature ispod 0°C. nepovoljne uvjete u objektu stvara loša ventilacija, vlažna stelja i neodgovarajuća oprema za hranjenje.

Kapacitet objekta treba odgovarati broju ovaca koje će se uzgajati. Prenapučenost objekta dovest će do veće vlažnosti u objektu, bržeg razvoja i prenošenja bolesti, smanjenja hranidbenog prostora i manje proizvodnosti ovaca. Pri odabiru lokacije za gradnju ovčarnika potrebno je voditi računa da je objekt blizu površina za proizvodnju hrane, da je mjesto ocjedito i suho, zaštićeno od vjetrova i propuha, da je najmanje 100 m udaljen od prometnica i drugih izvora buke te da je zemljište pogodno za izgradnju objekata sa svim priključcima. Optimalna temperatura u objektima treba biti od 6 do 18°C, a vlažnost 75%. Dopušteni sadržaji štetnih plinova kreću se za ugljikov dioksid u litri zraka od 0,035%, ugljični monoksid 0,003%, a sumporovodik 0,002%. Ventilacija zimi treba biti oko 30 m3 na sat po grlu, a ljeti i do 120 m3 na sat po grlu. U ovčarniku treba biti dovoljno prostora za ovce. Tako treba osigurati 1,5 m2 po ovci  i to 1,2 m2 za odraslu ovcu, 0,15 m2 za janje i 0,15 m2 za janje izdvojeno u boksu.

Ovce se uzgajaju na različite načine što prvenstveno ovisi o cilju proizvodnje te razvijenosti i zastupljenosti ovčarstva u ukupnoj stočarskoj proizvodnji dotične zemlje. Tako se ovce uzgajaju na ekstenzivni, poluintenzivni i intenzivni način.

Ekstenzivni sustav podrazumijeva uzgoj ovaca malih proizvodnih mogućnosti s malim ulaganjima i niskim proizvodnim rezultatima. Provodi se u područjima i na tlima na kojima se ne mogu obavljati druge grane poljoprivredne proizvodnje. To su brdsko-planinska i aridna područja. Osim toga karakterizira ga mali broj ovaca po jedinici površine. Obično 1 ovca dolazi na 1 do 10 ha pašnjaka. Ovce veći dio godine provode na paši. Zimska ishrana bazira se isključivo na sijenu, rijetko na malim količinama koncentriranih krmiva. Zbog nepovoljnih uvjeta držanja, njege i ishrane taj sustav podrazumijeva uzgoj autohtonih pasmina, pasmina koje su upravo uzgojene u takvim uvjetima.

Poluintenzivan sustav podrazumijeva držanje ovaca na paši u vrijeme vegetacije, a tokom zime ovce se hrane kvalitetnim sijenom i koncentriranim krmivima. Na 1 ha površine ide 5 do 8 ovaca.

Intenzivan sustav proizvodnje karakterizira specijalizacija proizvodnje. Velika su ulaganja u nabavu kvalitetnog stada, objekte, mehanizaciju, opremu i krmnu bazu. Budući da su u ovoj proizvodnji velika ulaganja to podrazumijeva postizanje visoke cijene ovčjih proizvoda da bi se pokrili nastali troškovi. Proizvodnja se zasniva na visoko produktivnim pasminama i njihovim križancima ako se radi o proizvodnji mesa, odnosno na visokoproduktivnim pasminama kada je proizvod mlijeko. Da bi se ta proizvodnja mogla normalno odvijati, potrebno je osigurati kvalitetnu voluminoznu i koncentriranu hranu. U razdoblju vegetacije potrebno je dovoljno kvalitetne sočne voluminozne krme, tj. paše, a zimi su potrebne dovoljne količine kvalitetnog sijena, po mogućnosti kvalitetne i zdrave sjenaže te dovoljne količine koncentriranih krmiva.

Izvor: