Dilema svejeda - što ćemo za večeru? Od mamine kuhinje do industrijske hrane

Što ću kuhati za sutra? Pitanje je koje me "proganjalo“ cijelu mladost. Postavljala ga je moja mama gotovo svakodnevno, a s druge strane komunikacijskog kanala najčešće ju je dočekivao - tajac. Naime, tati i meni ljubav prema nezdravom kao da je bila upisana u genski kod, pa smo najradije jeli - restoranski. Ali mama nije odustajala, a desetljećima kasnije nešto od te njezine misije raznolike prehrane ipak se prenijelo s koljena na koljeno.

Živimo u vremenu preopterećenosti informacijama. Zadržimo se ovaj put isključivo na hrani. Nažalost, došli smo do točke u kojoj je svaka izvorna mudrost koju smo nekoć možda imali o prehrani zamijenjena zbunjenošću i tjeskobom.

Nekako je ova najosnovnija ljudska aktivnost, odlučivanje što jesti, počela zahtijevati nevjerojatnu količinu "stručne" pomoći. Kako smo uopće došli do toga da nam trebaju istraživački novinari da nam kažu odakle dolazi naša hrana i nutricionisti da nam sastave jelovnik za večeru? Jesmo li svi postali neodlučni i isključivi kao nekoć muška strana moje obitelji? Ili smo možda samo bombardirani previše sadržajem?

Američki način života

Gotovo u svakom dijelu planete ljudi idu u šoping centre kupovati svjetske brendove, jedu u McDonaldsu, gledaju holivudske filmove i serije, a oni koji pak to ne žele, njih se uvijek može "privoljeti“ da prihvate ovaj način života - #uvođenje demokracije.

Dakle, postavlja se pitanje stvara li se u svijetu jednolična kultura i jedan način života. Američki. A samim time i prehrane.

Upravo o tome kako se promijenio američki, pa samim time i svjetski način prehrane, govori knjiga "Dilema svejeda: Prirodna povijest četiri obroka“ (The Omnivore's Dilemma: A Natural History of Four Meals), autora Michaela Pollana, objavljena 2006. godine.

U njoj Pollan istražuje kako različiti izbori hrane utječu na okoliš i dobrobit životinja. Sugestira da su se prije razvoja modernih tehnologija konzerviranja i transporta hrane prehrambene dileme rješavale ponajprije kroz kulturne obrasce.

Tehnologija je sezonsku i lokalnu hranu učinila dostupnom tijekom cijele godine i u gotovo svim regijama. Kultura, koja je nekoć usmjeravala odnos između hrane i društva, danas tu ulogu ima znatno slabije, što često rezultira zbunjenošću. Pollan pritom opisuje različite prehrambene lance - industrijsku, organsku i samostalno prikupljenu hranu - prateći njihov put od izvora do konačnog obroka i nudeći kritiku američkog modela prehrane.

Slanina i mast nisu neprijatelji: Evo kako stručnjaci brane tradicionalnu slavonsku prehranu

Njegova pripovijest vodi nas od kukuruznih polja Iowe do laboratorija prehrambene znanosti, od stočnih farmi i restorana brze hrane do organskih gospodarstava i lovišta, pritom naglašavajući naš dinamičan su-evolucijski odnos s malobrojnim biljnim i životinjskim vrstama o kojima ovisimo.

Kukuruz preuzima svijet

Temeljna ideja knjige je sljedeća: kukuruz, koji je postao glavni izvor hrane u SAD-u, “preuzima svijet” zbog svoje sveprisutnosti u mnogim namirnicama koje konzumiramo, uključujući napitke od kukuruznog škroba te meso i mliječne proizvode životinja hranjenih kukuruzom.

U prvom dijelu knjige Pollan prati razvoj teleta od pašnjaka u Južnoj Dakoti, preko tovlilišta u Kansasu, do njegova kraja. Ističe da je kukuruz vrlo loša hrana za krave jer im oštećuje jetru, no industrija to prihvaća kao normalan trošak proizvodnje.

Zatim opisuje velike farme i pogone za preradu hrane koji opskrbljuju rastuće tržište organske hrane (npr. Whole Foods Market). Iako se organska proizvodnja promovira kao održiva, autor upozorava da često i ona ovisi o fosilnim gorivima. Navodi primjer organske salate iz Kalifornije koja sadrži 80 prehrambenih kalorija, a zahtijeva 4600 kalorija fosilnog goriva za preradu i otpremu na istočnu obalu, gotovo usporedivu s konvencionalnom proizvodnjom. Time dovodi u pitanje idealiziranu sliku organske hrane iz “prirodnih polja”.

Znanost o čokoladi: Kako izgleda proizvodnja omiljene svjetske slastice?

Nadalje, predstavlja farmu u Virginiji gdje se uzgaja više vrsta mesa na održiv način. Ondje je sve povezano u zatvoreni ciklus: sunce hrani travu, trava krave, ličinke iz gnoja hrane kokoši, a kokoši vraćaju hranjive tvari tlu. Zahvaljujući takvim prirodnim ciklusima, gotovo se ne koristi fosilna energija.

Na kraju Pollan zaključuje da su i industrijska brza hrana i ekstremni oblici “prirodne” prehrane na svoj način neodrživi. Smatra da bismo trebali postati svjesniji porijekla hrane. Što jedemo, odakle dolazi i koja je njezina stvarna cijena? Također upozorava da potpuno odustajanje od konzumacije životinja može povećati ovisnost poljoprivrede o fosilnim gorivima i umjetnim gnojivima, jer u nekim ekosustavima uzgoj biljaka samostalno nije održiva alternativa stočarstvu.

Najdeblji u EU

Odgovori koje Pollan nudi na naizgled jednostavno pitanje s početka knjige - “Što ćemo za večeru?” - otvaraju duboke političke, ekonomske, psihološke i moralne implikacije za sve nas.

Knjiga je, zajedno s djelom "Fast Food Nation" Erica Schlossera, poslužila kao inspiracija za dokumentarni film Food, Inc., koji je razotkrio zabrinjavajuće aspekte globalne prehrambene industrije koji su često skriveni od prosječnog potrošača. Stoga, ako pomislite da mi nemamo nikakve veze s time, sjetite se da nas jednom godišnje upozore kako smo među najdebljim nacijama u EU.