Varaždinsko zelje, bučino ulje i recept za zajedništvo: Ovo je priča Marije Cafuk

"Kao gimnazijalka, dok nismo imali školu, znači vikendom, natovarili smo na kamion varaždinsko zelje, nož za ribanje i vozili ga u 3. Maj Rijeka, gdje smo ga kiselili za ljude koji su radili u brodogradištu", prisjetila se Marija Cafuk svoga djetinjstva i mladosti u obitelji koja se već pet generacija bavi uzgojem varaždinskog zelja, proizvodnjom bučinog ulja, ali i drugog povrća s kojim su prisutni na domaćem tržištu.

No, Marija Cafuk je puno više od uzgajivačice, ona je čuvarica sjemena varaždinskog zelja, poduzetnica, edukatorica pa i aktivistica ako hoćete jer sve se ove godine bori za status povrća koje je neprikosnoveno najbolje za kiseljenje i pravljenje omiljenog jela na našim prostorima - sarmu.

Za sarmu je najbolje varaždinsko zelje

Kaže, ono ima pet karateristika koje ne može imati niti jedan hibrid. "Ima čvrsto zbijenu glavicu, nema izražena rebra, ima izrazito žućkasto zelenu boju kakvo nema niti jedno zelje i izrazito tanak list. Toliko tanak da se vide obrisi mojih prstiju", slikovito nam opisuje dodajući i zadnju. "Obujam lista mu je daleko veći od neke druge, okruglaste glavice, što znači da je najbolje za izradu sarme. Stvarno je tako, za pravljenje sarme je najbolje varaždinsko zelje", kategorički i sa smješkom tvrdi Cafuk koja njegovo sjeme donira proizvođačima koji varaždinsko zelje zaštite oznakom izvornosti.

"Ali, znaju nam se javiti ljudi diljem Lijepe naše, iz Dalmacije, Istre, čuju o sjemenu varaždinskog zelja, domaćice ga hoće imati u svojem vrtu. Kažem im da mi pošalju adresu i ja im pošaljem nekoliko zrna", otkriva nam.

"U mojim žilama ne teče krv, nego zelje": Priča Marije Cafuk u kojoj će se mnogi pronaći

U podcastu, kojeg možete pogledati u videu ispod teksta, otkrila nam je koliko je mukotrpno bilo doći do zaštićene oznake izvornosti na razini Europske unije, s kakvim su se izazovima susreli, što se dogodilo u trenutku kada su već slavili, a onda ih Slovenci odlučili sabotirati. Puno im je u svemu pomogla Varaždinska županija, kaže ona, i danas slušaju poljoprivrednike.

I je li se isplatilo, pitamo ju, opravdava li cijena uloženi trud?

"Cjenovno ne bi mogli reći da opravdava sve ovo što sam vam ispričala, ali znači potrošaču koji kupuje to varaždinsko zelje. Tada zna da je sigurno domaće", ponosno kaže.

Ivanjski tjedan vrijeme kada se sadi zelje

Otkrila nam je i kako izgleda proizvodnja sjemena, da više ne moraju glavice stavljati u trap jer su klimatske promjene učlinile svoje. "Ručno ga prebiramo, sušimo, gazimo, na vjetru propuhujemo ostatke. Velim čista, čista tradicija i čisti ručni rad!", ozareno priča.

Trenutno su u proizvodnji presadnica koje ovih dana idu na otvoreno, a na polje će u lipnju, u Ivanjskom tjednu, dakle oko 24. lipnja. "Po tradiciji i po pričanju mojih baka i naših predaka, presadnice sadimo u prah, za vrijeme Ivanjskog tjedna jer će se tada primiti. Danas je nezamislivo da posadite i ostavite parcelu od jedan hektar na kojem je 40.000 presadnica, a da odmah ne zalijete", komentira Cafuk i naglašava da tada nije bilo navodnjavanja, da se oralo konjima i da si je cijelo selo međusobno pomagalo.

Danas bez navodnjavanja ne funkcioniraju, no, otkrila nam je i jedan zanimljiv podatak o tome kako je općina Vidovec u bivšoj državi, Jugoslaviji, bila na prvom mjestu po broju nabavljenih sustava za navodnjavanje. "Bili smo broj jedan u povrćarskoj proizvodnji", ponosno ističe.

Stiže spas za varaždinsko zelje, hren i buču? Krenuo projekt vrijedan više od pola milijuna eura

Danas proizvode oko 500 tona varaždinskog zelja, ali i drugih zeljarica kojima snabdijevaju pojedine trgovačke lance, bolnice, škole vrtiće. Također uzgajaju i krumpir koji im je po tonaži proizvod broj jedan, a za njega su ishodili certifikat dokazane kvalitete.

Bučino ulje je lijek za muškarce

Tu je i bučino ulje čija tradicija u ovom kraju seže unazad 150 godina pa tako Cafukovi uzgajaju i buče, na tri do pet hektara, a sjemenke prerađuju u seoskoj uljari. Za ovo su se odlučili također na poticaj županije, a za svoje Varaždinsko bučino ulje koje nosi zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla su osvojili čitav niz nagrada. Cilj im je poput maslinovog, što više ga promovirati kako bi se uvelo u prehranu jer, odlično se slaže sa salatama, ali i sladoledom!

"Kod nas je salata nezamisliva bez bučinog ulja, pogotovo u vrijeme kad dolazi paradajz, pa onda salata od krumpira, graha. Probajte njime preliti sladoled od vanilije i burbona pa da vidite koji je to specijalitet!", zanosno opisuje naglasivši i njegova ljekovita svojstva.

"Znanstveno je dokazano da je bučino ulje lijek, pogotovo za muškarce koji imaju problema sa prostatom. Oni trebaju jesti bučino ulje i bučine koštice", pojašnjava uz preporuku da bi Slavonci, za koje smatra da ga premalo koriste, trebali jesti sa salatom, uz kulen.

Uloga države je briga o proizvođaču i prisutnost na terenu

Iako vrlo entuzijastična i vedra, Marija nam s određenom sjetom kaže kako u Hrvatskoj, ne samo poljoprivredi, nego u bilo čemu, nedostaje komunikacija i bliskost. "Nekada smo bili prisni, selo je bilo na kupu. Družili smo se, razmjenjivali stvari. Nije morao imati svaki svoj stroj za branje krumpira. Posuđivali smo si. Danas toga više nema. Počeli smo se otuđivati. Ne znam je li to do kapitala ili što, ali, to nije dobro. To nije dobro", upozorava Marija uz poruku da se moramo vratiti zajedništvu i rješavati probleme zajedno.

Osvrnula se i na svoju općinu Vidovec gdje je 27% žitelja živjelo samo od poljoprivrede. "Svake godine se to smanjuje. Zašto se smanjuje? Zato jer se donosimo nove zakonitosti, a da se nije obišlo teren. Smjena generacija je prisutna, ali nema podmlatka. I zato, ako postoje mladi ljudi koji su ostali tu, dajte im smjernice, razgovarajte s njima. Njima ne treba im puno", poručuje ova poljoprivrednica uz zaključak kako se uloga države treba svesti na selo, proizvođača i prisutnost na terenu.

Ako već država neće, onda Marija Cafuk preuzima inicijativu pa se njezin rad na terenu odvija i u vrtićima i školama. Djecu vrtićke dobi uče kako posaditi, ali i kakvog je okusa zelje. "Vele, djeca ne vole jesti zelje. Itekako vole! Ja dok naribam zelje pa stavim na svoju ruku... da vidite kako svi pohrle, svi jedu onako svježe i prose teta - dajte još", s radošću nam opisuje susret s mališanima.

"Ako smo uspjeli da deset njih ima upečatljivo sjećanje, napravili smo veliki posao", smatra Cafuk koja surađuje sa srednjim školama i fakultetima.

Opširnije o svim ovim temama, ali i tome kako se uopće u životu odlučila za poljoprivredu budući da je diplomirana ekonomistica, kako joj izgleda dan, što znači biti žena u poljoprivredi nekada i sada, ima li nasljednika i kako izgleda njezin recept za sarmu, pogledajte u podcastu Agrokluba.