"U mojim žilama ne teče krv, nego zelje": Priča Marije Cafuk u kojoj će se mnogi pronaći

Na plodnim poljima općine Vidovec, u mjestu Domitrovec, gdje je gotovo svaka kuća nekada imala traktor i kamion natovaren varaždinskim zeljem, nastaje jedna od najautentičnijih poljoprivrednih priča sjeverne Hrvatske. Poljoprivredno gospodarstvo Jurice Cafuka već četiri generacije živi isključivo od zemlje, bez alternativnih djelatnosti, bez odstupanja. Samo rad, tradicija i upornost.

"Kod nas se oduvijek znalo. Ili si u poljoprivredi, ili nisi. Mi drugo nikad nismo ni pokušavali", govori Marija Cafuk, Juričina teta koja danas aktivno vodi proizvodnju.

Od sjemena do tanjura

Posebnost ovog gospodarstva je zaokruženi ciklus proizvodnje varaždinskog zelja, od prikupljanja i očuvanja sjemena, uzgoja presadnica pa sve do finalnog proizvoda, kiselog zelja. Riječ je o proizvodu sa zaštićenom oznakom izvornosti na europskoj razini, što potvrđuje njegovu kvalitetu i autentičnost.

Uz zelje, na gospodarstvu proizvode i krumpir kao primarnu kulturu, na čak 80 do 100 hektara, dok se dodatnih 50 hektara koristi za kupusnjače. Tu su i kukuruz te pšenica zbog plodoreda, a na nekoliko hektara i tikva uljarica, sirovina za poznato varaždinsko bučino ulje koje nosi zaštićenu geografsku oznaku.

Fragmentirana zemlja je stvarni problem poljoprivrede

Ukupno obrađuju oko 200 hektara zemljišta, no izazov leži u činjenici da su parcele izrazito usitnjene. Za razliku od velikih slavonskih tabli, ovdje se radi o stotinama manjih čestica. To značajno povećava troškove i logističke izazove. "Kad sadite krumpir, morate stalno seliti strojeve s jedne parcele na drugu. To oduzima vrijeme, gorivo i živce“, objašnjava nam Marija.

Klimatske promjene dodatno otežavaju proizvodnju. Navodnjavanje je postalo nužnost, a sustavi poput rolomata zahtijevaju stalni nadzor. Unatoč tome, poljoprivrednici ovog kraja ne odustaju. Posebno raduje činjenica da u općini Vidovec djeluje desetak mladih poljoprivrednika koji aktivno razvijaju proizvodnju i prijavljuju se na natječaje.

Kvaliteta kao ključ uspjeha

OPG Cafuk već desetljeće posjeduje Global G.A.P. certifikat, što potvrđuje visoke standarde proizvodnje. Upravo im je to otvorilo vrata velikih sustava. Godine 2016. prijavili su se na natječaj jednog trgovačkog lanca i postali dio projekta domaćih proizvoda. Danas su stabilan dobavljač, a suradnja se iz godine u godinu razvija.

"Kvaliteta mora biti besprijekorna. Kupac koji dolazi u trgovinu želi sigurnost za svoj novac, i to je potpuno opravdano“, kaže Marija čiji OPG već 20 godina povrćem opskrbljuje bolnicu Rebro, što dodatno potvrđuje povjerenje u njihove proizvode.

Dinamično tržište i dan koji počinje u 3 ujutro

Prisjeća se kako su se nekada krumpir i zelje kupovali u velikim količinama za zimnicu, i do 500 kilograma po kućanstvu. Danas dominiraju mala pakiranja od 2 do 3 kilograma. "Ljudi više nemaju gdje skladištiti, a ni potrebe nisu iste. Tržište se stalno mijenja i morate mu se prilagoditi“, kaže.

Zahvaljujući europskim sredstvima, gospodarstvo je dodatno modernizirano. Izgrađena je hladnjača za skladištenje krumpira, a ulaganja u mehanizaciju i infrastrukturu kontinuirano se nastavljaju. Ipak, administracija i prijave na natječaje zahtijevaju puno vremena i resursa, otrkiva nam Marija čiji radni dan počinje u tri sata ujutro.

Prvo kreće utovar robe, nakon čega slijedi dostava bolnicama i domovima, a nakon povratka pakiranje, sastanci i drugi poslovi. "Kava? Nosim je sa sobom", kaže uz osmijeh.

Marija Cafuk gaji ljubav prema tradiciji i ljudima

Unatoč svim izazovima, ono što ovu priču čini posebnom jest strast. Ljubav prema poljoprivredi, tradiciji i zajednici. Naime, OPG Cafuk aktivno surađuje s lokalnim školama, posebno s budućim kuharima, kojima doniraju proizvode i sudjeluju u edukativnim i gastronomskim projektima.

"Važno je povezati poljoprivredu, turizam i ugostiteljstvo. Mladi trebaju osjetiti vrijednost domaće hrane i tradicije. Tako u mojim žilama ne teče krv – nego zelje", strastveno nam priča ova zaljubljenica u zemlju i tradiciju.

Ali, ta rečenica ne opisuje samo nju, nego i duh varaždinskog kraja. Poljoprivreda ovdje nije samo posao, ona je identitet, nasljeđe i način života. I dok izazovi rastu, jedno ostaje isto - upornost ljudi koji ne odustaju. "Moj pokojni otac Juraj dovezao je prvi traktor iz Italije. Došao je kući s traktorom, prikolicom i plugovima. Taj traktor i danas imamo. Obnovili smo ga i čuvamo kao uspomenu, to je početak našeg gospodarstva“, prisjeća se ova vrijedna poljoprivrednica.

Organizacija je pola posla

Danas OPG Cafuk funkcionira kao dobro uigran tim. Svaki član obitelji ima svoju ulogu, a organizacija je, kako sami kažu, pola obavljenog posla. Jedan dio obitelji vodi komercijalne poslove i distribuciju, opskrbljuju škole, vrtiće, bolnice i sudjeluju u kratkim lancima opskrbe. S druge strane, nositelj gospodarstva, nećak Jurica odgovoran je za proizvodnju, planiranje sjetve, odabir kultura i rad na polju.

"Imamo i traktorista koji odrađuje osnovne poslove, ali one najosjetljivije, poput zaštite bilja, Jurica ne prepušta nikome. To mora biti napravljeno kako treba", rezolutno će Marija.

Administracija i komunikacija s velikim kupcima, poput trgovačkih lanaca, također zahtijevaju poseban angažman. Taj dio vodi Juričina supruga. "Sve je danas digitalno - narudžbe, ponude, cijene. Moraš stalno biti online i pratiti sve u realnom vremenu“, objašnjava Marija upućena i u taj dio posla.

Ne boje se za budućnost

Na ovom gospodarstvu nema dileme oko budućnosti, ljubav prema poljoprivredi prenosi se prirodno, od malih nogu. Pa tako najmlađi član obitelji, unuk Vito, već sada pokazuje jasan interes.

"Kad dođe iz vrtića, prvo pita: ‘Idemo danas na polje?’ To će sigurno biti poljoprivrednik", s ponosom će Marija dodavši da ni stariji unuci, blizanci, nisu daleko. Oni pomažu u svakodnevnim poslovima.

"Kad idemo za Zagreb, moramo natovariti dvije palete. Svaki uzme jednu i zna što treba napraviti", kazuje nam uz smijeh se prisjetivši kako je jedan od unuka u vrtiću opisao svog tatu: "Moj tata jako puno radi, nikad ga nema doma, stalno je na traktoru… i nema kosu. Tako ga je opisao. Mislio je da nema kosu zato što stalno radi", ispričala nam je na što smo se svi nasmijali.

Obitelj koja diše kao jedno

Osim užeg dijela, u posao je uključena i šira obitelj. I Juričina sestra, Marijina nećakinja, živi u blizini pa kada je potrebno, svi uskaču. "Kad treba zapeti, svi smo u polju. Nema izgovora. Od jutra do sutra."

Večernji sastanci dio su svakodnevice, planira se idući dan, dijele se zadaci i dogovara dinamika rada.

Iako je riječ o poslu koji traje cijelu godinu, pokušavaju pronaći trenutke za odmor – najčešće zbog djece. "Odu na more, ali nikad duže od tjedan dana u komadu. Polje ne može čekati", zaključuje Marija Cafuk.