Božo Volić: Zadruga ili proizvođačka organizacija? Kako se zove, posve je nebitno

"Nama treba EU da nam kaže kako se dobiva topla voda". "Mentalni sklop našeg naroda ne podržava udruživanje", dio je vaših komentara na udruživanje poljoprivrednika. Uz ova, tu su i mišljenja da nema drugog puta nego zajednički utjecati na najvažnije - tržište i odnose cijena, efikasnije korištenje mehanizacije, ali i struka u funkciji razvoja, a ne ispunjavanje obrazaca. 

Naime, kako smo i pisali Europska unija sada potiče osnivanje proizvođačkih organizacija. Mnogi od vas, pak, kažu da je to zapravo ono što smo imali, ali uništili, a zvale su se zadruge. 

Kako god mu ime bilo, ističe predsjednik Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza, Božo Volić - posve je nebitno. 

"Uvijek sam to govorio. Nije važno kako se zove već da se pobrine za tzv. male seljake koji su prepušteni sami sebi, ovise o crnom tržištu, a politika ne staje iza njih", napominje prvi čvojek Saveza koji diljem Hrvatske okuplja 30-ak članica. 

Upravo to, brinuti se o malim proizvođačima ono je što to su nekad zadruge dobro radile, ali nažalost nemaju političku podršku premda su preteča kao pravna osoba za proizvođačke organizacije čije se osnivanje sada favorizira. 

Zadruge pod ingerencijom Ministarstva gospodarstva?!

Na području Hrvatske je danas, otkriva nam, oko 1.500 aktivnih, a 60-70 posto njih bavi se poljoprivredom. S tim da tu ne ubrajamo braniteljske koje su nastajale, a kojih i danas ima dobar broj koje rade i razvijaju se.

Čemu udruživanje i zašto baš proizvođačke organizacije?

Žalosno je i sramotno, dodaje nam, što unatoč tome one nisu pod ingerencijom Ministarstva poljoprivrede već Ministarstva gospodarstva. 

"A ondje nema adekvatne osobe kojoj bi se netko obratio, koja bi dala potrebne odgovore, potporu", ističe navodeći da zadrugarstvo poznaje Europska unija i razvija ih, ali svaka nova politika nešto novoga donese. Tako i PO koje se, smatra, nisu pokazale kao najbolje rješenje i takav način udruživanja sporo ide. A zašto je to tako i zašto se naši ljudi teško odlučuju na udruživanje? 

"To je teško pitanje i ne znam", jednostavno uzvraća dodajući da bez obzira što zadruga ima taj neki epitet komunizma, valja razumjeti da je velika razlika između onih nakon 2. Svjetskog rata i prije raspada bivše države. 

Napominje nam i da su još od Tolušića kad je bio ministar poljoprivrede, tražili da se jačaju zadruge, no netko je nametnuo PO i mislio da će se ljudi udruživati. Danas je tako da se s jedne strane PO slabo osnivaju, a zadruge gase. U posljednjih par godina tri su s područja Čakovca, Plešivice i Ludbrega otišle u stečaj. 

"Slovenija je po pitanju zadruga "tri kuke" ispred nas. U Srbiji se u zadnjih pet godina osnovalo 1.500 zadruga čiji se razvoj sufinancira, u BiH se isto tako razvija, Makedonija nešto pokušava... Svugdje to ide", upozorava Volić napominjući da će u iduće dvije godine, kada će potpuno otići u mirovinu (sad je već u mirovini, ali i dalje radi na 4 sata, op.a.), dati sve od sebe da zadrži pa i poveća postojeći broj zadruga članica Saveza, a i osvijesti koliko je udruživanje bitno. 

Otkriva nam i da članovi svake godine idu na stručna putovanja, upoznaju se s iskustvima proizvođača diljem Europe i svijeta. Tako će sada od 4. do 9. lipnja ići u Barcelonu, obići brojne vinarije te gospodarstva koja se bave turizmom. Lani su bili na krasteranjuj Dunavom od Vukovara do Beča, prije toga obišli gospodarstva Bugarske i Turske, Izraela, Jordana... Nagodinu planiraju put u New York te na Kubu. 

Prepoznati dobrobiti suradnje 

Najbitnije, zaključuje naš sugovornik je da se shvate dobrobiti suradnje jer velikima nije potrebno udruživanje. Oni apliciraju na fondove EU, imaju utjecaj na tržištu i u politici. Ono je potrebno malim proizvođačima o kojima se najmanje skrbi, a nositelji su ruralnih sredina. 

Kako ističu iz Saveza, uloga zadruge je prijem i osiguranje plasmana proizvoda poljoprivrednog proizvođača. To će se najlakše osigurati ako može za više proizvođača organizirati preradu njegove sirovine, odnosno proizvodnju gotovog ili barem poluporoizvoda. Time bi se ublažio sezonski pritisak na tržište, ujednačile bi se cijene tijekom godine i stabilizirala ponuda i potražnja. Povećao bi se uz cijenu i obrt kapitala koji sadašnju poljoprivrednu proizvodnju praktično uništava.

Navode i da kao što seljak ne može sam poslovno uspješno funkcionirati, isto tako ne može ni zadruga. I one se zato moraju udruživati, okrupnjavati stvarati snažnije poslovne sustave na tržištu, sve do zadružnih aukcija i burzi.

Nije pitanje u tome hoće li se seljaci i drugi mali poduzetnici udružiti. Oni bez toga ne mogu uspješno poslovati. Pitanje je samo hoće li vladine institucije poticati te pronalaziti povoljnije izvore financiranja u izgradnji zadružne infrastrukture. O tome najviše ovisi sigurnost i plasman seljačkih proizvoda, njegov dohodak, te razvitak poljoprivrede i seoskog gospodarstva u cjelini.

Da je moguće uspjeti, možda najbolje govori komentar jedne od naših uspješnih proizvođačkih organizacija, Savez uzgajivača simentalskog goveda Zagrebačke županije i Grada Zagreba. 

"Sve se to može, samo pogledati preko granice na zapad, a granica više nema. I kod nas ima dovoljno dokaza samo ih treba htjeti vidjeti. Možda i podržati", napisali su. 

No, isto tako, imamo i svijetle primjere zadruga diljem zemlje. Jedna od posljednje osnovanih je PZ Naš lješnjak. Jer, kažu, samo udruženi mogu postići nižu cijenu repromaterijala i bolju prodaju.