• Dobre priče
  • 25.11.2014. 17:30

Zemlja kao sudbina bez koje se ne može!

"Uvijek je moguće vidjeti tko kako radi i tko se ozbiljno bavi poljoprivredom, a tko je iz tko zna kojih razloga uzeo zemlju u zakup. Pa se dogodi da zbog korova pšenicu koju je zasijao i ne ovrši ili uzme kosilicu pa kosi repu", smatra Stjepan Palić iz Donjeg Novog Sela.

  • 2.133
  • 343
  • 0

Šezdesettrogodišnji Stjepan Palić iz Donjeg Novog Sela, smještenog svega nekoliko kilometara od općinskog središta Nijemaca na vinkovačkom području, poljoprivredom i stočarstvom se počeo baviti, vjerovali ili ne, još dok je bio šesti razred osnovne škole u koju, kako kaže, nije volio ići pa ju je u šestom razredu i napustio i od tada je sa slavonskom zemljom ostao trajno vezan, i na njoj se, kako voli reći, najljepše i osjeća.

Zajedno sa sinovima Željkom i Dubravkom i bratom Darkom danas obrađuje više od 400 jutara zemlje od koje je najveći dio u vlasništvu njegova OPG-a.

Ni u ratu se nije odrekao zemlje

Zemlje se nije odrekao i u ono najgore, ratno vrijeme koje je s obitelji proveo u progonstvu u nedalekom Otoku. Još uvijek ratne, 1992. godine, Stjepan Palić je unatoč svoj opasnosti, obrađivao 30 jutara zemlje uz samu liniju razgraničenja. "Bili smo u to vrijeme u vojsci. Dva dana ideš na stražu, a onda sjedneš u traktor i pravac zemlja. Vremenom smo prilazili sve bliže neprijateljskim rovovima. Znalo je "fićuknit" koje zrno metka, ali nisam se bojao. Kasnije kada je došao UNPROF-or nije bilo tako opasno", priča ratnu životnu priču Stjepan, dodajući kako ga je nada u bolje sutra uvijek vukla naprijed.

"Ljudi su plakali dok smo bili u progonstvu, a ja razmišljam - što da plačem? Opet ću sve to povratiti što sam izgubio - i povratio sam", kaže pohvalivši sinove koji su obojica poput njega privrženi zemlji i poljoprivredi, a uz nju se stignu još baviti i glazbom. I Željko i Dubravko su naime članovi Tamburaškom sastava "Tambura band" pa čim siđu s traktora jure na probe ili svirku. "Ta ih je tambura najvjerojatnije i spasila u progonstvu da ne skrenu negdje krivo. Nisu imali puno vremena za dosađivati se, a i uz svirku sve je lakše", kaže Stjepan Palić.

Stjepan Palić

Ljut na nepravdu

Od poljoprivrednih kultura, Palićevi siju isključivo pšenicu, kukuruz, soju i suncokret. Prije nekoliko godina pokušali su i s uljanom repicom i šećernom repom, ali su, poglavito s repom imali negativnih iskustava oko otkupa te su odustali od uzgoja te kulture.

"Dosta su nam uzimali na nečistoću i odustao sam. A morate ju i prskati često, paziti na štetnike i nisam htio više - iako je šećerna repa jedna od najdohodovnijih kultura", navodi dodajući kako je ove godine ostvario prinos kukuruza od 70 metara po jutru, pšenice katastrofalnih 30 metara, soje 22 metara, a suncokreta oko 20 metara po jutru. Najviše mu kaže smeta što država, ali i općinske vlasti pogoduju velikima kojima je, navodi, gotovo sve dozvoljeno, kao što se i zemlja u zakup dodjeljuje bez ikakvih kriterija tako da, kako kaže, zemlju u zakup dobivaju i oni koji sa zemljom nemaju nikakve veze, dok pravi poljoprivrednici ostaju bez zemlje.

Kapitalna ulaganja

"Uvijek je moguće vidjeti tko kako radi i tko se ozbiljno bavi poljoprivredom, a tko je iz tko zna kojih razloga uzeo zemlju u zakup pa se dogodi da zbog korova, pšenicu koju je zasijao i ne ovrši ili uzme kosilicu pa kosi repu", kaže dodajući kako se i pored svih problema s kojima se suočava, ne namjerava predati kao što se, kako kaže, nije predao niti njegov prvi traktor koji je kupio još prije rata, čuveni IMT 558 koji i dan danas radi i spreman je povući ukoliko zatreba.

A potreba za njim je sve manja, poglavito otkako se u dvorištu Palićevih nalazi nekoliko traktora engleskog proizvođača McCormica, a tu je i kombajn Deutz Fahra, niz plugova i tanjurača te ostale opreme. Na pitanje je li razmišljao da se preorijentira na neke druge kulture, možda povrtlarske, odgovara odlučno ne.

"Ovim kulturama kojim se bavim namjeravam i dalje. Uostalom, kada bih se i htio baviti s primjerice uzgojem kupusa, morao bih imati i mehanizaciju za to. Ne mogu u kupus s kombajnom koji bih onda trebao prodati. Previše zavrzlame", zaključuje napominjući kako je dio strojeva i mehanizacije kupio uz pomoć kapitalnih ulaganja, iako uvjeti u to vrijeme i nisu bili najpovoljniji.

Čuveni IMT 558

Može se i bez poticaja - ali uz poštenije odnose

Na spomen poticaja koje dobiva za ratarske kulture, nevoljko vrti glavom i kaže kako je prije bilo puno bolje dok se i oni nisu počeli smanjivati i dolaziti neredovito.

"Sada je to 1.500 - 1.600 kuna po hektaru. Po meni nije trebalo poticaj dati nikome, jer kada idemo pričati o poticaju treba vidjeti tko ga je dobio. Kada mi dođe onaj iz Čepina pa mi suncokret plati 70 kuna, a suncokreta je znalo biti pet, šest metara po jutru. Pa i dvadeset da ga je bilo, šta ja imam sa 70 kuna. Idemo onda vidjeti tko je tu dobio poticaje, ili mi ili tvornica Čepin. Svi misle, mi poljoprivrednici od poticaja dobili veliki novac. Kao, ja dobio 200.000 kuna.

Ali idi u zadrugu i natovari par vagona gnojiva pa ćeš vidjeti gdje će tih 200.000 kuna otići. Ne smeta meni ni 70 kuna suncokret ni 50 kuna pšenica, ali ajmo onda i 100 kuna za gnojivo. Pa, neka sjemena kukuruza koštaju i po 900 kuna, a sada ne možeš dobiti niti 50 kuna za kukuruz. Džaba ti 80 metara kukuruza", jada se dodajući kako samo za arendu za zemlju koju obrađuje plaća 150.000 kuna godišnje, a od poticaja mu ostane oko 100.000 kuna za koje može kupiti dva vagona gnojiva, a treba mu pet.

"Ne žalim se da nemam ništa. Ali, ne mogu napredovati, a želim. Htio bih kupiti neki novi, jači traktor ali ne ide. Osjećam kako stagniram. Za sebe se ne brinem. Početkom 2015. ionako ću sve prebaciti na sina. Ali, šta će on? A želi i on ići naprijed", poručuje dodajući da nisu istinite priče kako se od poljoprivrede ne može živjeti. Tvrdi, može, ali samo ako ćete to što radite shvatiti ozbiljno i ozbiljno prionuti poslu.

"Ergela"

Inati se Slavonijo

A posao kod Palićevih započinje zorom i prvom kavom, a potom slijedi podjela poslova između Stjepana, brata mu i sinova. Bez toga da se zna tko je za što odgovoran i kada se koji posao mora obaviti, kaže, ne bi niti išlo.

"Reda mora biti. A i sloge. Na tome inzisitiram", navodi dodajući kako je sve što je stekao, stekao dobrim dijelom zahvaljujuću upravo slozi i razumijevanju unutar obitelji i s bratom. Tako da njegovo i bratovo domaćinstvo posluje poput male zadruge, u kojoj su svi odnosi jasni. A onaj završni štih toj četvorici muškaraca ipak na kraju daje ženska ruka, Stjepanova supruga Katica koja dok su muškarci na polju, brine o cijelom domaćinstvu.

Na pitanje o plasmanu proizvedenoga na tržište, navodi kako tu problema nema. "Prije smo vozili Todoriću u Vinkovce, ali sada već godinama radim samo s Marjanom Novoselcem iz Komletinaca. Čovjek prva liga. Njemu dajem sve, a od njega sve i uzimam", kaže dodajući kako puno znači kada imate nekoga u koga se možete pouzdati i kome možete vjerovati.

Nada se kako će kad tad proći i sadašnja loša vremena, ne samo za poljoprivrednike već i za sve ostale građane Hrvatske. Bilo je i gore, navodi prisjećajući se iznova rata i stradanja i svega što je u ratu izgubio, ali u poslijeratnim godinama i nadoknadio pa i znatno uvećao. Stoga se kaže, ne boji ničega. Spreman je i za nova ulaganja pa već razmišlja kako će na proljeće sazidati novi svinjac za tridesetak krmača. Pa nek se nađe. Ili kao u onoj poznatoj tamburaškoj "Inati se Slavonijo".


Fotoprilog


Tagovi

Stjepan Palić Donje Novo Selo Ratarstvo Tambura band UNPROFOR Zakup zemljišta IMT 558 Poticaji Čepinska uljara Marjan Novoselac Inati se Slavonijo Vukovarsko - srijemska županija Kapitalna ulaganja


Autor

Alen Kuns

Diplomirani novinar sa više od dvadeset godina staža na temama vezanim uz poljoprivredu, selo i ruralni razvoj. Dugogodišnji suradnik glasila Hrvatske gospodarske komore (HGK) Hrvatsko gospodarstvo, Gospodarskog lista te niz novina poput Glasa Slavonije i Vjesnika.


Partner

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Vinceška @vinabelje #graševina #mladovino #svetivinko