Božidar Pankretić: Potpore od 15 tisuća eura za male poljoprivrednike su bacanje novaca

U vrhu hrvatske politike bio je punih 20 godina, tri puta ministar, a sada i gost prvog podcasta Agrokluba. Božidar Pankretić prije 10 godina pridružio se bratu na OPG-u, gdje nastavljaju stočarsku tradiciju koju je pokrenuo njihov otac.

Na upit što bi danas napravio da je ministar i žali li zbog nekih svojih odluka, kaže da mu je žao što nije riješen problem poljoprivrednog zemljišta kao resursa, niti njegova usitnjenost, što opravdava naslijeđem socijalizma i tadašnjom željom da se pomogne malim staračkim domaćinstvima, a takvih je bilo gotovo 80 posto.

Ti su se ljudi, napominje, naradili u životu, pa su 2002. godine odlučili uvesti dohodovnu potporom, odnosno zbrinuti ih dobrom nacionalnom mirovinom, a njihovo zemljište staviti u funkciju. "Međutim, to nismo proveli do kraja i to je velika greška", otvoren je naš sugovornik.

Uložili smo novce u krivu stvar

Kao veliki problem navodi što danas imamo poljoprivrednike s desetak hektara zemljišta i traktorima starim 35 godina, a takvi nisu ni produktivni ni dohodovni i samo je pitanje dana kada će odustati od proizvodnje. Sada se, kaže, vidi da je 70 posto poljoprivrednika u Hrvatskoj besperspektivno. "Što znači da smo uložili novce u krivu stvar i sad se čudimo što proizvodnje nema", napominje i dodaje da danas imamo veliki dio neiskorištenog i usitnjenog zemljišta te se boji da smo u nekim stvarima gotovo na početku.

To, smatra, treba hitno ispraviti, prvenstveno u politici s poljoprivrednim zemljištem. Zakon je padao par puta na Ustavnom sudu i svi se kunemo u kategoriju privatnog vlasništva – ali osim što je privatno, to je zemljište općenarodno i vrijedno o kojem po Ustavu država mora brinuti.

Krivo smo, kaže, mislili da kad se riješimo socijalizma u kojemu je bilo ograničenje od 15 hektara po poljoprivredniku, da ćemo prekosutra imati 150 ili 1.000 hektara i da će poljoprivreda procvasti. Rascjepkali smo i kombinate koji su držali organiziranu proizvodnju, meliorizirali zemljišta, imali parcele po 40-tak hektara – i to još više usitnili. "Mi i dan danas sanjamo da postoji državno poljoprivredno zemljište koje treba staviti u funkciju, a takvog je izuzetno malo", kaže i naglašava da moramo početi s onim s čim smo stali u socijalizmu, a to je komasacija, koje su EU zemlje napravile prije 150 godina.

Stotine puta više državnog novca su u poljoprivredno zemljište uložile nama susjedne države. Novac koji postoji na razini EU i Svjetske banke treba iskoristiti za uređenje zemljišta i omogućiti perspektivnim proizvođačima da dobiju koncesiju za zemljište. "Ako ne, tapkat ćemo u mjestu", rezolutan je Pankretić.

Raspolaganje državnim zemljištem treba opet centralizirati

Čitatelja Agrokluba zanimalo je zašto je u svom prvom mandatu ministra poljoprivrede mijenjao zakon o poljoprivrednom zemljištu. Odgovorio je da je u to vrijeme postojalo nekoliko zakona koji su uređivali problematiku državnog poljoprivrednog zemljišta, poput Zakona o braniteljima po kojem je svaki mogao dobiti 10 hektara.

"Kad bi svih 500 tisuća branitelja dobilo po 10 hektara državne zemlje, zauzeli bi Italiju, Mađarsku, Austriju i došli do Njemačke – to jednostavno nije bilo moguće", pojašnjava i navodi da su zato objedinili sve u jedan zakon i prebacili raspolaganje na općine i gradove koje su tada detektirale preko 250 tisuća hektara o kojima država nije imala pojma da postoje. Danas, otkriva, misli drugačije, zagovara povratak na centralizaciju i protivi se ograničavanju količine državnog zemljišta koje se daje u zakup.  

I dan danas sanjamo da postoji državno poljoprivredno zemljište koje treba staviti u funkciju, a takvog je izuzetno malo.

Kako uspostaviti ravnotežu, ne rascjepkati obradivo poljoprivredno zemljište, a ipak demografski obnoviti selo i pomoći mladim poljoprivrednicima koji žele svoju budućnost graditi u proizvodnji hrane, upitali smo ga. 

Prema njemu, kriva je teza počinjati od zemljišta. Onaj tko želi biti poduzetnik u poljoprivredi, treba pronaći gospodarstvo na kojem će raditi, a ne kretati od početka jer je prevelika konkurencija. "Bedastoća je ostavljati državno zemljište za nekog tko tek kreće", kaže i tvrdi da treba usmjeriti mlade da preuzimaju gospodarstvo od starijih članova obitelji, a ne da osnivaju nova. "I ove potpore od 15 tisuća eura za male poljoprivrednike su bacanje novaca", napominje.

Najveća bedastoća koja će nam se dogoditi

Prije osam godina kada je Hrvatska ušla u EU više nije bio ministar. Objasnio je razloge svoje bojazni o ulasku u tu integraciju. Prema njemu, nismo bili pripremljeni i suočili smo se s protekcionističkom politikom i vrlo velikim zahtjevima prema Hrvatskoj, a morali smo se prilagoditi stvarima koje za nas nisu bile izvedive. Hrvatska je prije ulaska u EU puno više postigla vlastitim nacionalnim potporama i da smo tada uložili više novaca u poljoprivredu, drži da bismo se danas lakše nosili sa svim restrikcijama koje nam je Unija postavila.

Povijesna prava koja smo imali ranije, dodaje, sada više nemamo. S druge strane, neke mogućnosti uopće ne koristimo, a koje bi mogle zaštititi našu proizvodnju. Pankretić smatra da puno ovisi o tome koliko su moćni pojedinci koji nas zastupaju u EU, a ljudi iz Vlade i Ministarstva trebaju puno jače zastupati našu poljoprivredu.

Treba biti odrješit, ne može netko dobiti zemljište ili šumsku površinu i za to ostvarivati pet puta veće potpore od proizvodnje.

Navodi drastične primjere razlike između domaćih tovljača junadi i onih u Italiji. Kada se pogleda ista proizvodnja na istoj količini zemljišta, potpore u RH su za 30 do 40 posto manje nego u Italiji, jer oni imaju nacionalne potpore i povijesna prava koja su domaćim tovljačima 2015. godine srezana do totala. Osim toga, danas u Italiji nema veće farme koja nema bioplinsko postrojenje, a koje je dobrano subvencionirano, kao i potpora za dobrobit životinja. "Cijena kilovat sata za proizvodnju bioplina u Italiji je 27 euro centi, a kod nas na zadnjem natječaju je bila 16 eurocenti, a mi i Talijani borimo se na istom zajedničkom tržištu", ogorčen je Pankretić. 

Europska unija donosi novu Zajedničku poljoprivrednu politiku i Zeleni plan, koji će Hrvatskoj definitivno donijeti manje poljoprivrede, a više zaštite okoliša, smatra i kaže kako je moguć scenarij u kojem će poljoprivrednicima isplaćivati novac da ne rade, kao što se ribarima isplaćuje za obustavu ribolovnih aktivnosti. 

"Da, to je realno i to će biti najluđa stvar koja će se dogoditi, jer u Hrvatskoj nemamo dovoljnu proizvodnju. U EU je to drugačije, u mnogim segmentima su samodostatni. Kod nas nitko nije lud da proizvodi, ako dobiva novac da ne proizvodi“, kaže Pankretić, koji smatra i da potpore koje čine više od polovice prihoda nekog poljoprivrednika - nemaju smisla i da treba regulirati da ne prelazi 50 ili 60 posto ukupnih prihoda. Treba, naglašava, biti odrješit, ne može netko dobiti zemljište ili šumsku površinu i za to ostvarivati pet puta veće potpore od proizvodnje. 

Zauvijek ćemo uvoziti telad

Bivšeg ministra smo pitali kada će naše selo biti kao ono u Austriji. "Nikad, to se neće dogoditi“, uzvraća i daje za primjer svoje selo Gaj, u kojem se prije 2000. godine od 100 kuća njih 90 bavilo poljoprivredom. Dvadeset godina poslije, poljoprivrednike možete na ruke nabrojati, misli da nema niti 10 kuća koje se bave poljoprivredom. Istovremeno, kada pogledate poljoprivredno zemljište ono je u istim vlasničkim odnosima kao i prije 20 godina, a oni koji se žele baviti ovom granom gospodarstva ne mogu do zemljišta.

"Mi, tovljači junadi još se dobro držimo, glava nam je iznad vode, pa Vlada misli da nam ne treba pomagati. Ali baš suprotno", naglašava i navodi da danas u Hrvatskoj nema puno konkurentne proizvodnje, poput navedene koja ima tržište, a potražnja za junećim mesom raste. Ne trebamo, drži, izmišljati toplu vodu nego napraviti ono što radi naša konkurencija i ne smanjivati potporu tovljačima.

Smatra i da ćemo zauvijek uvoziti telad i tu ne vidi ništa sporno. "Da pitate Talijane dokad će uvoziti hrvatsku pšenicu, oni će reći zauvijek", kaže i pojašnjava da je telad sirovinski materijal, kojeg sada u Hrvatskoj imamo tri posto, a povećanje te proizvodnje nije realno. Kaže da od uvozne sirovine stvaraju super proizvod. Baby beef izvoze u Libanon, Egipat, po cijelom Bliskom istoku i postižu relativno dobru cijenu. Ali, treba više uložiti da budemo još konkurentniji, kaže on, i to u proizvodnjama koje to mogu postići.

Imamo poljoprivrednike s desetak ha zemljišta i traktorima starim 35 godina, a takvi nisu ni produktivni ni dohodovni i samo je pitanje dana kada će odustati od proizvodnje. 

"Nećemo nikad uzgajati banane u Slavoniji, kao što ni proizvodnja mlijeka neće opstati ako ne nađemo neku tržišnu nišu, npr. proizvodimo vrhunski sir", upozorava i navodi da će mljekarska proizvodnja i dalje padati. To, drži, ne možemo zaustaviti i moramo toga biti svjesni, bez obzira na politiku kojoj je cilj što veći broj glasača.

Politika, ne hvala

Na svom OPG-u Pankretići su pokrenuli ruralni turizam, imaju smještajne kapacitete s rekreativnim sadržajem, a proizvode i vino koje planiraju nuditi gostima. Na pothvat još jednog bivšeg ministra Tomislava Tolušića, koji se također odlučio povući iz politike i otvoriti vinariju, naš sugovornik ima sve pohvale i kaže da bi bilo dobro da je i ranije krenuo u tu priču. 

Politike se nije zaželio i na pitanje planira li se kandidirati za neku od funkcija na lokalnim izborima, kaže "Ne, hvala“, ali da neće napustiti Hrvatsku seljačku stranku jer je to stranka njegovih pradjedova i dok je HSS-a on će biti dio njega. 

Na kraju razgovora rezimirao je da svaki poljoprivrednik, bio on mladi ili stari, mora imati proizvodnu nišu i proizvod od kojega će ostvariti dohodak. To je postulat broj jedan. Krenuti u poljoprivredu iz ljubavi, a bez računice neće imati dugi vijek. "Treba staviti sve na papir, biti optimističan, ali i realističan u pogledu onoga što ga očekuje u životu", zaključio je Božidar Pankretić. 

Pogledajte cijeli razgovor u podcastu Agrokluba: