Maslina je tvrdokorna biljka, ali ima jednog jasnog neprijatelja na kontinentu - zimu. Nije problem prosječna temperatura, problem je onaj jedan tjedan u siječnju kad termometar padne i ostane dolje.
Moj stari je masline posadio kao 60-godišnjak. Dalmatinci bi rekli - došlo mu. To je ono kad netko napravi nešto što baš nije racionalno, al’ svi znaju da je morao jer je tako naumio. Bosanac iz okolice Travnika, koji je dobar dio života proveo na vodi, a ne na moru, odlučio je na djedovini Rubeljovoj - u selu Bulić kod Benkovca, na samoj granici Ravnih kotara i Bukovice - saditi masline.
U selu u kojem maslinarstvo nikad nije bilo neka tradicija, više usputna biljka u vinogradima. Od pamtivijeka su u Bulić boduli dolazili po žitarice, a donosili ulje u trampu.
Danas OPG Malić ima oko 400 stabala koja “daju” oko 400 litara ulja godišnje, a stari na zid može objesiti zlato s njujorškog NYIOOC-a i šampionsko ulje s Dana masline. Oblica s malo Leccina, Pendolina, Krvavice i Grambučele - ako vas zanima.
Kako je 80-godišnji Drago Malić preduhitrio maslininu muhu i osigurao zlato za Hrvatsku?
A sad da budem iskren, onako kako rijetko tko o vlastitoj djedovini govori javno: po meni je to bio proizvodni i posljedično ekonomski promašaj. Granica Bukovice i Ravnih kotara jednostavno je prehladna za maslinu, što posljedično znači ne samo problem s niskim temperaturama zimi/proljeće, nego i kasnu cvatnju koju maslina ne voli. Stari je k tome sadio na krivim položajima, na škrtoj zemlji i s krivim sortimentom - onako kako se sadi iz srca, a ne iz računice.
Medalje su tu unatoč tome, ne zbog toga, i tu su prije svega zato što je maslinarstvo kod nas obiteljsko okupljanje i bijeg od ekrana, a ne biznis. I baš me to iskustvo hladi od maslinarstva - jer u njemu mi, na takvim položajima i s takvom logikom, jednostavno ne možemo biti izvrsni. A ono gdje ne mogu biti izvrstan, teško me pokrenuti da dam 100%.
Pišem ovo da odmah bude jasno odakle dolazim: kod nas je sve oko masline interesantno, za stolom i u srcu, ali kad uzmem kalkulator, gledam je hladno. Tim više što je stari posadio maslinik na građevinskom zemljištu pa kad mi je dolepršala priča o nekih 4.000 maslina koje se sade negdje na sjeveru Hrvatske, zastao sam dvostruko. Maslinik puno veći od našega - i to tamo gdje je još hladnije nego na pradjedovoj ledini na kojoj sam već vidio koliko maslina zna kazniti krivu procjenu.
Pa hajdemo trijezno: koliko je to danas izvedivo, što se realno može očekivati od ulja, koje su to sorte i odakle dolaze, i - što kažu oni koji su već probali.
Kratak odgovor: jest, a malo duži da “izvedivo” i “isplativo” nisu isto.
Maslina je tvrdokorna biljka, ali ima jednog jasnog neprijatelja na kontinentu - zimu. Nije problem prosječna temperatura, problem je onaj jedan tjedan u siječnju kad termometar padne i ostane dolje. Struka navodi da već dulje razdoblje ispod -7 °C kroz 8–10 dana radi ozbiljnu štetu, a temperature od -12 do -18 °C znaju ubiti nadzemni dio stabla ili cijelo stablo. Mediteranu se to događa rijetko. Slavoniji, Podravini, Zagorju - povijesno svakih nekoliko godina.
Ono što se promijenilo jest klima. Europska agencija za okoliš procjenjuje da bi se do 2050. površine pogodne za maslinu u mediteranskom pojasu mogle proširiti s današnjih oko 39% na čak 50%, a granica uzgoja pomaknuti dalje prema sjeveru. To nije znanstvena fantastika - to se već događa. U Mađarskoj, na sunčanim padinama kraj Balatona, vinogradar Csaba Török uzgojio je oko 200 španjolskih maslina i radi lokalno ekstra djevičansko ulje. Vinogradi se šire u Englesku i Skandinaviju. Logika je ista i za maslinu.
I kod nas postoje pioniri. U Zagorju je Miro Mraz iz Kozjaka Začretskog 2023. posadio prvi pravi zagorski maslinik - počeo s 30 sadnica, “ako prežive prvu zimu, sadimo dalje”. U Aljmašu na obali Dunava voćar Domagoj Škobić eksperimentira s maslinama uz marelice i lavandu. Dakle - može se. Stabla prežive, čak i rode.
Ali tu treba ubaciti i jednu zagorsku anegdotu koja savršeno opisuje koliko je tema sklizak teren. Cijela priča o “islandskoj maslini” (lat. Olea Islandiacus), staroj sorti koju je tobože jedna Islanđanka donijela u Zagorje i zasadila pet tisuća stabala - bila je prvoaprilska šala portala Zagorje.com iz 2017. Islandska maslina ne postoji. Ali šala je bila toliko uvjerljiva da su ljudi godinama dolazili tražiti maslinik, a navodno je i samog Mraza inspirirala da posadi prave.
Ako maslina na kontinentu pada ili prolazi na zimi, onda je odabir sorte gotovo cijela igra.
Naše domaće dalmatinske sorte - Oblica, Krvavica, Grambučela (sve ih, usput, imamo u Buliću) - stoljećima su selekcionirane za naše uvjete, ali ne nužno za kontinentalni mraz. Oblica je čvrsta i u zaleđu se dobro drži. Od introduciranih, talijanskih sorti, u literaturu kao otpornije na niske temperature najčešće ulaze Leccino (talijanska, vrijedi za najotporniju introduciranu, podnosi do otprilike -10 °C) i, s ogradom, Pendolinom srednja otpornost. Casaliva dolazi s krajnjeg sjevera Italije, s područja jezera Garda, gdje navikne na snijeg na granama - pa je rasadnici rado reklamiraju kao “kontinentalnu”, premda i tu izvori variraju. Španjolsku Olianu neki isto spominju kao opciju.
Hladnija klima i kraća, svježija sezona znače da plod kasnije i teže dozrijeva. Glavni rizik na sjeveru nije ljeto - nego to da prvi jaki mraz dođe prije nego što plod sazre i prije nego što ga uopće stigneš obrati. Niži prosjek topline u pravilu znači i niži randman (manje ulja po kili ploda) i manje rodne godine.
Ali - i tu je kvaka koja maslinarima na sjeveru daje nadu - rana berba zelenog ploda u svježoj klimi zna dati intenzivna, zelena, pikantna ulja bogata polifenolima. Upravo onakva kakva na natjecanjima skupljaju medalje. Paradoksalno, ono što ja osobno ne volim - ulje koje peče u grlu, za razliku od blagih i zrelih kakva više pašu za toćanje kruva u uje - na kontinentu bi moglo biti adut.
Najpoštenije je o tome progovorio spomenuti Domagoj Škobić iz Aljmaša. Čovjek ne mašta, nego računa: “Ako idemo u ozbiljniju proizvodnju, moramo na preko tisuću stabala, odnosno preko 10 ha, koja bi se brala kombajnom i imala navodnjavanje. To je posve druga tehnologija od onoga kako mi maslinu zamišljamo.”
I tu se vraćamo na onih 4.000 stabala sa sjevera. To nije dvanaest stabala u dvorištu ni trideset na bregu iz znatiželje. To je, ako je broj točan, ozbiljan komercijalni nasad - superintenzivna logika, kombajnska berba, navodnjavanje, kapitalna investicija. A onda se pitanja mijenjaju. Više nije “hoće li preživjeti zimu”, nego “koliko košta jedna loša zima na 4.000 stabala” i “tko ovo plaća”.
Provucimo grubu računicu ovakvog projekta. Podizanje modernog maslinika bez zemljišta lako stoji 10.000–15.000 €/ha (sadnice, priprema, ograda, sustav navodnjavanja). Na, recimo, 4ha s 4.000 stabala, sa zemljištem to je investicija od grubo 100.000 € i naviše, a maslina ozbiljnije rađa tek za 5-6 godina. To znači da kad pođe rađati da očekujete barem 10.000 EUR/ha profita da bi računica imala investicijskog smisla.
U Dalmaciji je mraz standardan i nizak rizik. Zadnja velika zima je bila 1985, mada se sjećam nevolje primoštenskih maslinara negdje oko 2015. godine. Na sjeveru tom sistemskom riziku dodajete još jedan kockarski element: jedan ljuti siječanj koji vam u jednom tjednu može odnijeti dio nasada za koji ste čekali pola desetljeća.
I onda dolazi pitanje koje uvijek postavljam: tko od ovoga profitira? Jer dok god se priča vrti oko hrabrih pionira i klimatskih promjena, najsigurniju zaradu ima - onaj tko prodaje sadnice.
Je li izvedivo? Jest. Klima ide na ruku, sorte postoje, ljudi su već dokazali da stablo na kontinentu preživi i rodi.
Je li to dobar posao? Tu sam, priznajem, skeptik - i to skeptik s obiteljskim iskustvom. Najveća vrijednost takvog projekta vjerojatno nije u ulju nego u priči, brendu i nišnoj kvaliteti - pod uvjetom da iza svega stoji čovjek koji zna računati, a ne samo sanjati.
Tu se vraćamo na jednu moju staru priču - Priča ili industrija. Ova maslinarska priča mi više baca na “priču” nego na“industriju”, pa bi mogla i proći. Ja ću sigurno kupiti prvu litru. Ako bude jeftinija od našeg ulja, jer i naša maslinarska priča je dobra priča.
Kolegama u svakom slučaju držim fige da uspiju, klimatske promjene su bitan faktor hrvatske poljoprivrede, svako novo iskustvo je dobrodošlo. Nek’ s istim entuzijazmom podijele i rezultate kao što dijele i planove.
Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.
Vratimo se mom starom. Diže zlato, a ja i dalje tvrdim da je to ekonomski promašaj. I obje stvari su istovremeno točne. Maslina na granici Bukovice i Ravnih kotara dala mu je medalje, tjelovježbu, razlog da obitelj svake jeseni dođe brati, i vjerojatno koju godinu života. Kao hobi i kao baština - neprocjenjivo. Kao biznis - ne. A mene je upravo to naučilo da maslinarstvo volim glavom i srcem, ali da u njemu, na pogrešnom položaju i s pogrešnim sortimentom, ne možemo biti izvrsni - a gdje ne možemo biti izvrsni, nemamo što tražiti s ozbiljnim novcem.
Zato na onih 4.000 maslina na sjeveru gledam kao na isti taj rizik, samo pomnožen. Ako je to nečiji hobi i strast - svaka čast, neka uživa, neka diže medalje. Ako je to investicija s kalkulatorom - neka onda zna da uz sadnice kupuje i jednu skupu policu kockanja sa zimom. Jer maslina oprašta puno. Ljuti siječanj ne oprašta ništa.
Izvori i kontekst: HRT / Dnevno.hr o maslinarima u kontinentalnoj Hrvatskoj (D. Škobić, Aljmaš; Csaba Török, Balaton); Zagorje.com i Agroklub o masliniku Mire Mraza i o prvoaprilskoj “islandskoj maslini”; Europska agencija za okoliš (procjena širenja maslinarskih površina do 2050.); podaci o otpornosti sorti iz hrvatske maslinarske literature i rasadnika. Podaci o OPG Malić iz vlastite arhive Poljoprivrednih priča.
Tagovi
Autor
