Zvonko Hursa: Ako država želi spasiti poljoprivredu, mora lupiti šakom u stol

"Na ovakvim sajmovima se okupljaju poljoprivrednici koji imaju hrabrosti stati pred kupce kako bi im ponudili to što su proizveli svojim rukama. Ovdje se osjeti dobra vibra i to je ono što nas hrani možda i više od prometa kojega napravimo”, započinje Zvonko Hursa, osnivač OPG-a Slatko moje zeleno.

Vođenje poslovanja je prošle godine preuzeo njegov sin, Rene Hursa, koji je u međuvremenu završio prehrambenu tehnologiju i sada će na čvrsto postavljenim temeljima gurati svoju ponešto drugačiju priču.

Nekadašnje trudnice danas dolaze s djecom

Zvonko priznaje da sajam ne bude uvijek uspješan, ali to ih ne demotivira i uvijek se vraćaju. Imaju, naime, svoju klijentelu radi koje nastavljaju redovno dolaziti.

"Neke od žena koje danas vidimo bile su trudnice kada su počele ovdje dolaziti u nabavu, a sada njihova djeca kupuju našu robu. To je ono najljepše”, iskreno će. Ima kupaca koji neko vrijeme ne dolaze, ali se nakon određenog vremena opet pojave.

Zeleni Kastav obilježava 10 godina: Dok odrasli kupuju na eko sajmu, djeca izrađuju prirodnu kozmetiku

"I onda vidiš te klince kako zapravo rastu uz vas, kako poznaju i osjete taj dio priče. Lijepo je od roditelja da novoj generaciji usađuju ljubav prema zdravom načinu života”, kaže. To je mali broj ljudi, postoci se mogu činiti zanemarivi, ali svaki takav slučaj ih neizmjerno raduje.

"Nama je to dovoljno, nismo veliki proizvođači i možemo se pokriti kroz cijelu godinu, možemo od toga što radimo preživjeti i želimo to nastaviti raditi dok budemo mogli, bez širenja. Sin će povući u svome smjeru, ali mi ovaj dio želimo nastaviti raditi kao do sada, eventualno njemu uskočiti kada zatreba”, priča Zvonko.

Zašto je Slavonija prazna?

Kaže da je prije bilo više sajmova, čini mu se da je bum bio negdje baš u vrijeme kada je krenuo Zeleni Kastav gdje smo ga zatekli. Tada je svaka slična inicijativa odlično funkcionirala jer su ovakvi proizvodi bili jako traženi.

"Zadnjih nekih osam godina je sve dosta palo, a kao da se poslije korone potražnja za zdravim domaćim proizvodima dodatno smanjila. Ljudi su u vrijeme korone bili u strahu pa su nas na sve strane htjeli rastrgati, međutim brzo su zaboravili da postojimo”, komentira dodajući kako se u međuvremenu otvorilo još više trgovačkih centara.

Pitamo ga ima li možda kakvu poruku za nadležne u državi za ono što se događa u poljoprivredi, na što odgovara da nema, da su oni ti koji su zakuhali cijelu priču oko propasti hrvatskog agrara. "Negativna priča je krenula od nastanka države i, neka me prozove tko želi, ali odgovorno tvrdim da je tako”, nepokolebljivo će Hursa dodajući kako desetljećima prati razvoj situacije.

"Zašto je Slavonija prazna? Ljude su nagovarali da nabave stoku i naprave ogromne štale, nije tada još bilo EU fondova pa su dizali kredite. Zatim je stoku kupovala konkurencija, pa je nastao problem s otkupom. Još nismo bili ni blizu Europskoj uniji, a već tada je krenulo nizbrdo. Tu su naravno i priče o Agrokoru, Todoriću, Konzumu i slične”, podsjeća.

Puste štale i ovisnost o uvozu

"Krenulo je s trgovinom, na nju se nadovezao uvoz. U jednom trenutku su se sjetili sami proizvoditi i diktirati cijene na tržištu. Malo pomalo, Slavonija se ispraznila, ljudi su u bescjenje prodavali stoku. I danas se to događa – puno ih zaorava svoje usjeve jer nema kome prodati, uvoz je jači od naše proizvodnje, a mi ne možemo nikako konkurirati uvoznim cijenama”, vidno razočaran u dahu progovara.

Možda je ovo dobar trenutak za podsjetiti na surovu realnost hrvatskog stočarstva o kojoj govori Hursa, posebno mljekarstva. Naime, slom domaće poljoprivrede klasičan je primjer strukturne krize potaknute upitnom politikom, a ne samo tržištem.

Država je doista poticala farmere na masovno širenje proizvodnje. Ljude se nagovaralo da uđu u goleme investicije, podižu kredite za izgradnju modernih štala i nabavu stoke. Mnogi su ulazili u te investicije vlastitim hipotekama i prije nego što su ozbiljnije zaživjeli europski fondovi.

Kako su se farme širile, tržište je postalo zasićeno, a u nedostatku zaštitnih mehanizama, uvozni lobi i domaći otkupljivači krenuli su diktirati uvjete. Cijene su počele padati, a proizvođači su bili primorani prodavati mlijeko i meso daleko ispod realne proizvodne cijene.

S vremenom su velike tvrtke i korporacije preuzele primat u uvozu i distribuciji, a domaći mali i srednji OPG-ovi postali su tehnološki i financijski nekonkurentni. Otkup je često bio obustavljen ili uvjetovan ucjenama.

Izazovi domaće poljoprivrede: Ptice, jazavci, smrdljivi martini, oluje, suše i nezainteresirana država

Epilog su puste štale i ovisnost o uvozu. Sustav poticaja često je išao u pogrešnim smjerovima, ne u zaštitu proizvodnje po litri mlijeka ili kilogramu mesa. Rezultat je drastičan pad broja farmi, brojne prazne štale diljem zemlje i situacija u kojoj Hrvatska danas za vlastite potrebe uvozi ogroman postotak hrane.

Problem trgovačkih centara

To je veliki problem, a Hursa je uvjeren da je kraj blizu – samo tu i tamo će se netko od mladih primiti poljoprivrede. Oni imaju sreće jer sin nastavlja započeto, ali na drugim sajmovima na koje idu vide uglavnom staru gardu koju nitko neće zamijeniti kada nestanu s tržišta. To su ljudi od 50-60-70 i više godina koji nemaju nekog tko će nastaviti. Kada se njihovo gospodarstvo ugasi, kaže, gotovo je.

"Tako je i s ljudima kojih nema po sajmovima, koji imaju veliku proizvodnju, tipa žitarice koje prodaju direktno veletrgovcima. Oni se isto lagano gase”, upozorava Hursa napominjući kako je više tih koji se gase nego onih koji preuzimaju, a pogotovo je malo poljoprivrednika koji počinju od nule.

Očekuje da država konačno ”lupi šakom u stol” i trgovačke centre obveže da u određenom postotku prodaju hrvatske proizvode. I to ne prepakirani uvoz, već ono što je od početka do kraja nastalo u Hrvatskoj.

Ima li na vidiku rješenja?

Smatra kako centrima treba uvjetovati da mogu ovdje poslovati samo ako si prije toga stvore krug domaćih proizvođača – primarnu proizvodnju koja će namiriti potražnju dućana. "Ako to nemaš, ne možeš kod nas raditi i točka. Nije se u startu na to pazilo i sada je teško postaviti stvari kako treba. U međuvremenu se sve ugasilo, sve je mrtvo”, bez okolišanja prigovara Hursa.

Istražujući to pitanje, a temeljem navoda da je u nekim državama situacija bolja, na internetu nailazimo kako primjerice u Njemačkoj trgovački lanci sami odlučuju o asortimanu, a - iako nemaju zakonsku obvezu - zbog velikog interesa i potražnje domaćih potrošača mnogi samostalno ističu regionalne proizvode (često označene oznakama poput Regionalfenster ili Geprüfte Qualität).

Kao i u Njemačkoj, zakonskih kvota nema niti u Austriji, međutim postoji snažna nacionalna svijest o kupnji domaćeg. Trgovački lanci (poput Bille, Spara i Hofera) vode vlastite marketinške kampanje s naglaskom na austrijsko podrijetlo (npr. AMA-Gütesiegel). A što se tiče vlade, čini se da se s trgovcima češće sukobljava oko marži i cijena nego oko porijekla proizvoda.

O samodostatnosti i svijesti hrvatskog potrošača

Kada govorimo o svijesti hrvatskih potrošača, poljoprivrednici su se nadali da će se u vrijeme oko korone ljudi osvijestiti. Nadali su se i da će se država osvijestiti, da će shvatiti da mora biti samodostatna.

„Što ako se dogodi neki veći problem od korone, nek se sve zatvori? Od čega ćemo se prehraniti? Neće nama Španjolska i Italija dovoziti hranu ako nemaju za svoje stanovništvo. Crne misli, ali ne treba ih zato ignorirati”, otvara nam svima temu za promišljanje.

Nastavlja kako se oni drže tih malih lokalnih priča, pokušavaju zadržati kupce koje su davno stekli. Prvi puta su na ovo područje došli prije više od deset godina, na Demetrin zeleni kutak (sajam zdrave i ekološke hrane) na kojem je već bilo očito da živi taj duh, gdje se događao direktan spoj proizvođača i kupca, oči u oči jedni s drugima.

Važnost kontinuiteta

Zeleni Kastav je jedan od rijetkih takvih sajmova koji su opstali. „Ovaj sajam ima sreće što ima organizatoricu koja uporno gura priču pa postoji njen kontinuitet. To je jako važno, da ljudi točno znaju gdje se nešto održava, kada, tko dolazi, da su sigurni u taj ritam. Kada se nešto promijeni ili ugasi, teško je ljude ponovno pridobiti da dođu”, komentira Hursa.

U Kastav dolaze redovito od kada je Irena Kukurin Barić preuzela organizaciju pa pokušavaju imati određenu ponudu cijelu godinu. Inače su ekološki proizvođači uglavnom povrća, nešto voća, ali i žitarica – rade sve, od sjemenke do staklenke.

Cijelu godinu pokrivaju sa sezonskim povrćem, a najviše do izražaja dolazi paprika jer se ona može na razne načine preraditi. Ako nema svježe paprike, ima zimnice – uvijek se nešto vrti, kaže, uvijek se nešto nađe u ponudi.