Obitelj Bagarić na 86 hektara uzgaja pir i proizvodi ekološko brašno

"Nakon završenog fakulteta i sudjelovanja u Domovinskom ratu, 1992. godine zaposlio sam se u PIK-u Đakovo, na farmama muznih krava. Ondje sam radio oko osam godina. Godine 2002. izgradio sam ovu farmu i počeo se baviti proizvodnjom mlijeka. Otvorili smo OPG, odnosno obrt koji postoji i danas“, započinje priču Drago Bagarić, vlasnik obrta Ranovik iz Selaca Đakovačkih.

U vrijeme kada je u Hrvatskoj bilo oko 60.000 proizvođača mlijeka, nalazili su se u top 25 po veličini proizvodnje. Gradili su i drugu farmu, a sinovi Ante i Marko sudjelovali su u poslu i pomaganju u razvoju gospodarstva.

"Što se tiče prestanka bavljenja proizvodnjom mlijeka, dovoljno govori podatak da je od nekadašnjih 60.000 proizvođača ostalo tek oko 2.000. Ako je toliko ljudi prestalo proizvoditi mlijeko, očito nešto nije bilo u redu s otkupnim cijenama. Troškovi proizvodnje višestruko su porasli, a cijena mlijeka pala je u odnosu na onu od prije petnaestak godina. Zato sam i ja odustao.", dodaje Drago.

Upravo u vrijeme kada su mu sinovi završili fakultete, veterinu i agronomiju, problemi s proizvodnjom mlijeka postali su neodrživi. Na kraju su rasprodali sve krave i odlučili se za uzgoj pira, kojega su posadili prvi puta 2014. godine.

U ekološkoj proizvodnji ne ganjamo prinose

U zakupu imaju 86 hektara državnog zemljišta raspoređenog na četiri velike parcele. U početku su uzgajali različite kulture, a proizvodnji pira ozbiljnije su se posvetili nakon prve uspješne godine, kada je njegova cijena dosezala oko četiri kune po kilogramu.

"U početku smo imali problema s preradom jer smo pokušavali raditi s manje zahtjevnim i financijski pristupačnijim strojevima. Prvo smo nabavili ljuštilicu koja nije imala mogućnost odvajanja ljuskica, pa smo zrno morali dodatno obrađivati kroz kombajn. Bilo je tu dosta muke. Sada imamo bolje ljuštilice koje kvalitetnije rade i znatno nam pojednostavljuju posao. Nema ni gnojidbe, ali koliko rodi, toliko rodi. U ekološkoj proizvodnji ne ganjamo prinose“, objašnjava Drago.

U posao se uključila i Mateja, Antina supruga, za kojega se udala 2018. godine, nakon nekoliko godina života u Njemačkoj.

"Četiri smo godine živjeli kod njegovih roditelja. Na parceli pokraj njihove kuće planirali smo graditi vlastitu kuću. Ja sam se uglavnom bavila brašnom. Znala sam doći već u šest ili sedam sati ujutro, kada bi Ante išao na posao. Kad bi se vratio, zajedno bismo jeli pa ponovno odlazili na farmu, gdje smo ostajali do ponoći. U poslu su nam pomagali njegovi i moji roditelji, moje sestre i brat te njegova sestra“, nastavlja Mateja Bagarić.

Prije su zrno vozili u mlin u Koški, gdje su im mljeli integralno i bijelo brašno. Nakon vjenčanja nabavili su kameni mlin i sito te uredili prostoriju za preradu. Kasnije su povezali strojeve i olakšali posao, prisjeća se Mateja.

Vlastiti mlin za bijelo brašno

Integralno brašno dobiva se mljevenjem cijelog zrna, dok se prosijavanjem uklanja dio mekinja. Kod bijelog brašna postupak je drukčiji: zrno se može navlažiti kako bi ovojnica nabubrila i lakše se odvojila, a za brašno se koristi samo dio zrna.

"Prošle smo godine u veljači nabavili vlastiti mlin za bijelo brašno, a prvi smo put mljeli u studenome. Smatrali smo da nam je potreban jer se bavimo ekološkom proizvodnjom i željeli smo imati veći nadzor nad cijelim postupkom“, napominje Mateja.

Mlin još nije potpuno opremljen pa zrno u njega ručno stavljaju kantama i vrećama. Za automatizaciju procesa trebaju nabaviti koševe i pužne transportere koji bi dovodili zrno i odvodili brašno. Razmatraju i prijavu na novi natječaj za nabavu opreme.

"Znali smo proizvesti oko 30 tona brašna, ali sada proizvodimo onoliko koliko imamo potražnje. Ljeti ima više nametnika pa ekološko brašno ne smije dugo stajati na toplom. Zato vodimo evidenciju i meljemo prema potrebi. Kada je toplije, sameljemo oko 300 kilograma pa čekamo da zaliha padne na 50 ili 100 kilograma prije nove meljave. Sada je hladnije i imamo nešto veću zalihu na paleti“, objašnjava Mateja.

Svih 86 hektara obrađuju ekološki, a površine su certificirane i podliježu kontrolama. Ne koriste pesticide ni konvencionalna gnojiva, već se pridržavaju pravila ekološke proizvodnje koja dopuštaju primjenu određenih sredstava i gnojiva, uključujući stajski gnoj.

"Riječ je o staroj žitarici koja nakon žetve ostaje u ljuskicama pa zrno treba dodatno obraditi. Još nema kombajna koji bi ga tijekom vršidbe potpuno oljuštio. Dodatnom obradom odvajamo ljuskice i nečistoće te dobivamo čišće zrno“, pojašnjava Mateja.

Pir se pokazao pogodnim za ekološku proizvodnju i zbog otpornosti na sušu. Budući da raste visoko i sije se u jesen, korovi mu teže konkuriraju. I Matejin otac uzgajao ga je na svojem gospodarstvu, a u usporedbi sa suncokretom i nekim drugim kulturama manje je zahtjevan za ekološki uzgoj. Godišnje proizvedu oko 2,5 tone sorte Vigor po hektaru.

Sjetva i priprema zrna

Nakon žetve u srpnju ostavljaju dio zrna za sjetvu sljedeće godine, ovisno o planiranim površinama, a potom ga pročišćavaju na trijeru. Dugo su smatrali da moraju sijati neoljušteno zrno jer su se bojali da bi se oljušteno moglo oštetiti.

"Prošle smo godine napravili pokus. Većinu površina posijali smo neoljuštenim pirom, a na manjem dijelu, možda hektaru ili manje, oljuštenim. Pokazalo se da je i oljušteni dobro niknuo. S njim je čak lakše raditi jer se ljuskice znaju zaglaviti u sijačici i začepiti je, dok oljušteno zrno lakše prolazi“, napominje Mateja.

Tlo pripremaju oranjem, tanjuranjem i sjetvospremačima, a sjetvu uglavnom završavaju do kraja studenoga. Pomažu im prijatelji koji imaju traktore i sijačice pa se organiziraju tako da prvo zajedno odrade posao na jednom gospodarstvu, a zatim na drugome. Raspored ovisi o vremenskim uvjetima i njihovim obvezama. Nakon sjetve više ne ulaze u njivu.

"U trgovinama je integralno brašno obično skuplje od bijelog, no kod nas je bilo obrnuto. Ljudi su nas pitali kako je to moguće pa sam im objašnjavala da smo mi proizvođači i prerađivači. Ako od 100 kilograma zrna dobijemo, primjerice, 70 kilograma integralnog brašna, a kod bijelog ostane više otpada i dobije se manja količina, jasno je zašto ono može biti skuplje“, objašnjava Mateja.

U ponudi imaju integralni griz, bijelo i integralno brašno. Mekinje uglavnom poklanjaju mještanima koji imaju stoku. Mateja je počela proizvoditi tjesteninu od vlastitog pirova brašna i jaja. Nabavila je koke, a u tjesteninu ne dodaje vodu, sol ni druge sastojke. Pir nekima može biti lakše probavljiv od pšenice, no sadrži gluten i nije prikladan za sve.

"Meni je i ukusniji pa sam, otkako sam došla ovamo, gotovo potpuno zamijenila pšenično brašno pirovim. Koristim ga u sličnim količinama, uz povremenu prilagodbu vode, a najveću sam razliku primijetila kod pita jer se tijesto može vrlo tanko razvući, ali ga je poslije teže podignuti. Trebalo mi je vremena da naučim raditi s njim, no danas od pirova brašna uspješno pripremam i kruh i kiflice“, dodaje.

Godišnje imaju jednu redovitu, unaprijed najavljenu ekološku kontrolu, a ovisno o procjeni rizika, kontrolori mogu doći još jednom ili dvaput. Uzimaju uzorke brašna i zrna kako bi provjerili udovoljavaju li zahtjevima ekološke proizvodnje. Proizvode ne šalju na analizu pesticida jer, kako navode, nisu koristili nedopuštena sredstva, dok brašno redovito provjeravaju radi utvrđivanja kvalitete.

Ručna proizvodnja, pakiranje i dostava

Brašno su najprije prodavali izravno kupcima, dostavljali ga na kućni prag i slali poštom. Ljudi su dolazili i osobno, isprobavali ga i govorili da im se sviđa, što im je bilo posebno drago jer su znali koliko je proizvod kvalitetan.

"Kartonske kutije isprva sam skupljala po trgovinama, donosila ih kući te sama rezala i prilagođavala. Ante je poslije pronašao tvrtku koja ih proizvodi. Odredili smo tri veličine za pakete od oko 19, 20 ili 30 kilograma. Kutije se slažu jedna u drugu i sada nam štede vrijeme jer ih više ne moram prepravljati“, kazuje Mateja.

Za pakiranje su koristili bijele vrećice s naljepnicama za bijelo i integralno pirovo brašno. Kasnije su naručili vlastitu ambalažu, a danas brašno pakiraju u vrećice od jednog, pet, devet i deset kilograma.

"I dalje mnogo toga pakiramo ručno, uglavnom po kilogram. Imamo stroj za pakiranje, ali vrećice od jednog kilograma nisu dovoljno precizne pa ga trebamo doraditi. Trebalo bi ugraditi zaslon i urediti vagu, što bi stajalo nekoliko tisuća eura. Zasad unaprijed zapakiramo veću količinu i složimo je na police kako bismo lakše pripremili narudžbe. Ja vodim evidenciju i pišem račune“, ističe Mateja.

Godišnje prerade oko 600 tona žitarica na dva kamena mlina: Oni su pioniri eko poljoprivrede u Slavoniji

Jedno je vrijeme odlazila i na osječku tržnicu, a danas narudžbe uglavnom dogovara unaprijed te ih dostavlja kada ih se skupi dovoljno za obilazak grada. Proizvode šalju i poštom, a sudjelovali su i u Lidlovu projektu "Okusi zavičaja“.

"Suprug stalno istražuje nove mogućnosti pa je pronašao trgovinu Mrkvicu u Zagrebu, koja prodaje proizvode OPG-ova. Poslali smo im uzorke i potrebne analize te su prihvatili naše proizvode. U početku su naručivali po deset kilograma bijelog i deset kilograma integralnog brašna u svakoj trgovini. Prošli mjesec narudžbe su se povećale, a neke trgovine sada naručuju i dvaput mjesečno. Javljaju nam se i kupci koji su nas pronašli na internetu“, opisuje Mateja.

Na gospodarstvu imaju pet solarnih elektrana ukupne snage oko 230 kW. Trenutačno električnu energiju predaju u sustav prema ugovoru s HROTE-om, koji bi trebao isteći u svibnju sljedeće godine, nakon čega bi je mogli koristiti za vlastite potrebe.

"Naši mlinovi, ljuštilice i ostali strojevi troše puno električne energije. Kada ugovor istekne, željeli bismo vlastitu struju koristiti za proizvodnju. Razmišljamo čak i o električnom automobilu. Ako ćemo imati struju za vlastite potrebe, zašto je ne bismo iskoristili?“, pita se Mateja.

Obiteljski posao i daljnja ulaganja

Na OPG-u su prijavljeni samo Drago i Mateja, no velik dio posla obavlja i njezin suprug Ante. Iako prodana količina brašna može ostaviti dojam velike zarade, ističe da proizvodnju i pakiranje prate brojni troškovi, od ambalaže do ostalih potrebnih materijala.

"Županija je imala mjeru za nabavu mlinova, ali mi smo svoj već kupili pa ga nismo mogli prijaviti. Razmišljali smo i o prijavi za uređenje prostorije, no mjera nam nije bila dovoljno isplativa. Već smo mnogo uložili, imamo kredit i ne možemo se stalno dodatno zaduživati. Kada smo počinjali, bili smo na 20 ili 30 posto onoga što smo željeli postići, zatim smo došli do 50, a sada smo možda na 70 posto. Teško je odustati kada si već toliko toga napravio“, kazuje Mateja.

Uz daljnji razvoj proizvodnje, nastoje posao organizirati tako da im ostane više vremena za obitelj.

"Važno mi je da me posao ispunjava. Imam dvoje djece, Davida od četiri i Luciju od dvije godine. Prve četiri godine braka, prije djece, gotovo smo stalno bili na farmi, a kući ponekad dolazili samo prespavati. S vremenom smo organizirali posao tako da imamo više vremena za obitelj. Nije mi problem truditi se i stojim iza onoga što radim, ali ovo je drukčije jer je riječ o našem poslu i našoj proizvodnji“, zaključuje Mateja.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor