Ratar, voćar, vinogradar. No, nije samo to. Krešimir Dolenčić je doista majstor svoga posla. Posjetili smo ga u voćnjaku i vinogradu i porazgovarali o trenutačnim problemima u tom sektoru poljoprivrede
Krešimir Dolenčić iz Volodera doslovce kada radi, onda radi svim umom i snagom. Što bi karakteriziralo ovoga svakidašnjeg, ali za naše pojmove ipak ne tako svakidašnjeg poljoprivrednika. Jedna od tih karakteristika su zasigurno besprijekorno voćarstvo i vinogradarstvo. Vinograde ima, ali nije vinar i podrumar. On proizvodi grožđe. U jabukama je došao do savršenstva i razgovor s njim o jabukama nas doista oduševljava. No, kada se uhvatimo priče o ratarstvu vidimo da je tek tu pravi maher. Radi po principima održive poljoprivrede i u ratarstvu, kao i u voćnjaku i vinogradu u stalnom je kontaktu sa znanošću. Ima još jednu karakteristiku. Raste polako. Ne uleće u kredite i sve što ulaže, ulaže iz tekuće proizvodnje. Potječe iz obitelji koja se tradicionalno bavi poljoprivredom i ističe kako je još njegov djed bio polaznik gospodarskog učilišta u Križevcima.
Danas imamo pet hektara voćnjaka, sedam hektara vinograda i nekih 100 hektara ratarstva. Sijemo četiri kulture. Pšenica, soja, uljana repica i kukuruz. Pretežno je to vlastito zemljište i nešto u zakupu od države. Pred prošle godine smo posadili i prva dva hektara certificiranog škrleta. Dakle najbolje kvalitete, jer su do sada bili standardni necertificirani sadni materijali. Ovo je ipak jedna nadgradnja. To je naša autohtona sorta i sve popularnija. Sad ide prvi rod i eto tako. Uvijek nastojimo biti vrhunski. Imamo još jedan hektar škrleta. Običan, ali vjerojatno najstariji nasad škrleta koje je posadila nekadašnja firma Moslavačko vinogorje. Njezin tadašnji direktor Lujo Miklavžić je razvijao škrlet i negdje 1968. godine posadio. Imamo još 1,5 hektara bijelog pinota. Imamo Chardonaya oko 1,5 hektara i ostalo mješovite bijele sorte. Sve su bijele sorte. Od voća imamo samo jabuke. Pokriven je cijeli voćnjak sa zaštitnim mrežama i u tijeku je izgradnja sustava za navodnjavanje. Naša je nekakva ideja vodilja da se ne zadužujemo i sve financiramo sami iz vlastite proizvodnje. Dakle, financiramo se od dohotka. Malo su možda sporiji koraci, ali puno sigurniji razvoj. Danas banke nude kredite po nepogodnim uvjetima, priča Dolenčić pokazujući nam voćnjak sav pod mrežama.
Tržište jabuka i cijela situacija u ovoj proizvodnji je strašno komplicirana. Jabuka je iznimno tehnološki zahtjevna. Od primarne obrade do zaštite. Traje cijeli angažman i to svakodnevni od trećeg do desetog mjeseca. To sve uvelike poskupljuje tu proizvodnju i zahtjeva jako puno stručnog znanja, a i treba da se dovede na tržište onakva kako ju kupci traže. A onda se za nju jako malo dobiva.
Cijena od dvije kune za prvu klasu je samo deklarativna, jer su otkupljivači uveli jednu međuklasu. I jednu jabuku promjera do sedam i pol centimetara i do osam i pol u berbi sada su cjenovno spustili znatno ispod svih kriterija. I na kraju nam je pred berbu puno jabuka otišlo na tu međuklasu. Tu smo već svi u startu izgubili 20 posto od cijene. Zatim, imamo stavku u ugovoru da preuzimamo tržišni rizik pa su i skinuli još cijenu za sortu Idered. I onda subjektivnom ocjenom izlazne analize i skinuli i tu međuklasu tako da smo s dvije došli na 1,5 kuna za prvu klasu. U našim trgovačkim lancima stoji svašta pod prvom klasom. Vrlo rijetko tamo viđam jabuku koju isporučujemo. Pod drugom klasom nude industrijsku klasu. Naš je revolt još veći. Neka kupac onda bar dobije jeftiniju jabuku. No, to nije slučaj. Trgovci zaradu ostave sebi. Ako gledamo tu ocjenu kvalitete za jabuku koju smo proizveli.
Prošle smo godine imali između 88 i 92 % prve klase. Uvijek je bilo tako. No, onda ispadne da smo imali manje zbog takvih zavrzlama. Olakotna okolnost je bila što smo imali veliki urod i preko 50 tona po hektaru. Po zakonu velikih brojeva smo ipak uspjeli stvoriti prihod. No, mi koji imamo voćnjak pod mrežom, navodnjavamo i koristimo skupu suvremenu tehnologiju užasnuti smo takvim postupcima. Sada ulažemo u izgradnju još i novi sistem navodnjavanja. Usporili smo izgradnju, jer imamo problema s HEP-om. Sve smo platili ali priključka još nema. Srećom godina je takva da treba više odvodnjavanja nego navodnjavanja. No, čim dobijemo struju počinjemo za tjedan dana navodnjavati. Radi se o sustavu MG Novak iz Varaždina. Netafim sistem je u pitanju, koji će uskoro proraditi na našim voćnjacima ističe naš domaćin.
Fotoprilog
Tagovi
Autor