Stabla stara 200 godina rađaju bez orezivanja i navodnjavanja: Ergedžije od njih prave poseban liker

OPG E-Kos iz Kostrene nedaleko Rijeke, proizvodi autohtono voće, povrće i prerađevine, s naglaskom na proizvode od drenjule (drena). Njihov najpoznatiji proizvod je liker od ovog voća - DrenKo. Stabla drenjule ne orezuju niti ih prihranjuju jer ona sve što im treba nađu u zemlji. Treba im i sunca da bi plodovi sazrijeli i bili ”puni svega čega već trebaju biti”, ispričala nam je nositeljica OPG-a Željka Egredžija.

"Prije dvije godine je bila velika suša i plodovi su se počeli mežurati, mislili smo da je sve gotovo, da ni kilu nećemo ubrati. Doslovno su se iz dana u dan vidjele promjene, plodovi su bili sve smežuraniji. Potom je početkom rujna pala kiša i drenjule su se napunile – kao da ništa nije bilo”, opisuje Željka, zaključivši kako biljci samo treba dati šansu.

Neka stabla su stara i po dvjestotinjak godina, nije ih nitko sadio, sama su niknula i opstala bez intervencije čovjeka. Doziva u sjećanje kako su pokušali presaditi mladicu, ali im nije uspjelo.

Zanimljiv je njihov pravilan i polukružan raspored, čini se kao da ih je priroda ”posložila” optimalno i oni poštuju taj njihov red. Svako stablo cvate i daje plod u drugo vrijeme, danas su tako i označena (brojevima) prvenstveno radi suradnje u cilju istraživanja s Agronomskim fakultetom, ali i njima to jako dobro dođe jer jedno po jedno dozrijevaju kroz dva i pol mjeseca.

Zrela je kad počne padati

"Obzirom kako dozrijevaju, mogu nas više mjeseci snabdijevati – rekli bismo da je to jako pametno stablo. Zanimljivo je i da plodovi s različitih stabala nemaju isti oblik, veličinu, niti istu boju. Ona varira od jako tamne, do narančaste. Na ove svijetle u početku nismo niti obraćali pažnju jer smo mislili da su nezreli. I onda su pali i tako smo ostali bez ploda”, prisjećaju se supružnici Egredžija pomalo neslavnih početaka.

Iako ne beru sve odjednom, situaciju treba redovno pratiti. Godinama im se, naime, događalo da bi im s broja 1 otpali svi plodovi jer su mislili da im još nije vrijeme. "Treba pratiti na dnevnoj bazi, zrela je onoga trenutka kada plod počne padati”, opisuju, dodajući kako se bere navečer ili rano ujutro. Ako popadaju, a njih nema, ostaju bez svega - jer dođu srne i divlje svinje ”po svoju dozu zdravlja”, smiju se. Primijetili su da ptice ne vole drenjulu, što ima smisla zbog njenog oporog okusa.

U obradu kreću odmah – pokupe ih, očiste, operu, polože na krpu da se prosuše. One iz prvog branja idu za liker jer 'pitaju' 40 dana sunca, no rade i pekmez, samo u manjoj količini jer ne dodaju konzervans. Pekmez može pola godine stajati u hladnoj prostoriji, međutim tu ima jedna zgodna 'caka'.

Na temelju istraživanja u suradnji s Biotehnološkim fakultetom, došli su do saznanja da ako se drenjula odmah zamrzne, kasnije prilikom obrade za pekmez ne gubi apsolutno ništa po pitanju kvalitete. "U roku od dva sata je pobrana, oprana, prosušena, stavljena u duboko zamrzavanje. A tada se i lakše odvaja od koštice. Drenjula ima jako malo mesa, a veliku košticu", opisuje Željka ističući kako na ovaj način dobije puno više jer ništa ne ostaje na koštici.

Zdrav kao dren

U cijeli je proces uloženo mnogo vremena i truda, a nezgodno je što se prilikom branja javlja reakcija na rukama u obliku neugodnog crvenila. Osim toga, za dobiti 20-ak teglica od 200 ml - za što treba oko 3 kg drenjule - samo za odvojiti koštice treba utrošiti najmanje dva sata vremena. Umjesto konzervansa, Željka stavi nešpricanu jabuku koja tada može ići i s korom. Na kilu drenjule ide maksimalno 25 dag šećera jer je ovaj pekmez nemoguće jesti bez tog dodatka.

Stručnjaci s fakulteta su došli do spoznaje da ta biljka ima sve elemente potrebne za ljudsko zdravlje: od C i drugih vitamina, preko minerala i antioksidansa, do antikancerogenog djelovanja, a drenjula se upotrebljavala i protiv dijareje. Dovoljno se prisjetiti izreke naših starih: ”Zdrav kao dren”. A ako se malo ovog voća doda u pekmez od šljive, njegova kvaliteta je dokazano poboljšana.

Vrijedi spomenuti i da je Željkin otac po zanimanju bio stolar koji je drvo drena zbog izuzetne čvrstoće uvijek koristio za izradu držača za vesla, ali i drški alatki kao što su motika i lopata. Grci i Rimljani su ovo drvo jako poštivali, a u nekim dijelovima svijeta ga se čak smatralo svetim.

Liker DrenKo

Koliko je ona upoznata, na ovome se području nikada prije nije radio liker. U Lici se od drena radi rakija, kaže, ali tamo te biljke ima puno više. Oni imaju 23 stabla u donjem vrtu i još nekoliko u gornjem dijelu. Pojavila su se ničim izazvana tri mala stabalca od kojih su dva opstala, a jednome je srna pojela sve listiće i nije preživjelo.

Oni inače jako prate prirodu i žive u skladu s njom, ”dogovore se i s ptičicama”, kažu, koje ih tjeraju dok hodaju oko voćaka pa se pogode za pola-pola. "To nam je zahvala što ih zimi hranimo”, smiju se supružnici Egredžija.

Pričaju nam dalje kako su imali šljive, ali su se jedna za drugom osušile, i sve im nekako ide u krivom smjeru – nešto zahvaljujući promjeni klime, nešto zbog životinja. Divlju trešnju rašeljku ne sade sami, već gdje raste, tamo je suprug Pavle cijepi. "Ako je rašeljka izašla na određenom mjestu, znači da si je u toj zemlji našla što joj treba. Tu se cijepi trešnja”, obrazlaže Pavle. Imaju i neke stare voćke koje kao da se pozdravljaju, polako odlaze, ali puštaju ih dok je na njima i samo jedna živa grana.

Borba s divljači

Prve divlje svinje pojavile su se u Kostreni 2013. godine, a došle upravo k njima. "Uništile su tada sav kamenjar, strašno je bilo. Sve razbacaju i prokopaju”, opisuju. Suhozidi su ovdje od davnina, sada su svinje sve porušile. Obraćali su se već mnogo puta na sve strane da se to nekako riješi, ali čovjek je prepušten sam sebi i jednostavno se ne može obraniti.

Srni je na ovom prostoru uvijek bilo stanište, međutim prije nije dolazila u vrt iako nije bilo ograđeno. Jedno jutro su vidjeli kako su im svinje sve pomidore iskopale, potom su taj dio ogradili i nakon toga krenuli malo po malo dalje s ograđivanjem.

"Suživot je postao nemoguć. Jelen ili srndać je jedne godine uništio sve. Srna jede koru, a izlučuje neku kiselinu pa ako je mlado stabalce, uništi ga. Tako je uništila škoricu, divlju šljivu, od koje se radi izvrstan pekmez. Poseban je, baca na marelicu”, opisuje sa žaljenjem Željka, pojašnjavajući kako pobrste mlade vrhove i voćka se potom osuši. Jednom joj je srna ”sravnila sa zemljom” blitvu koju je čuvala za unučića.

Vezana za svaku biljku

"Ponekad se pitamo ima li smisla nastaviti toliko raditi jer to više nije borba. Ne znam ni je li preživljavanje... Žao nam je što neke uništene voćke možda za života više nećemo jesti. A opet ne možeš zapustit, tu su ti korijeni. Roditelji su radili na toj zemlji, i nas dvoje već čitav niz godina. Osim toga, s tim sam rasla”, razmišlja Željka koja je vezana za svaku biljku na okućnici i cijeli taj prostor vrlo emotivno doživljava.

Imaju trešnju koju jedu već za Prvi maj i za koju, ako se uništi, nemaju više gdje nabaviti sadnice. Zato suprug svake godine cijepi na rašeljku, no to ne znači da će se sve primiti. Prošle godine se jedna primila, razlistala, no nakon dva mjeseca je bila doslovno spaljena.

Spašavaju autohtone vrste

Pričaju da imaju autohtonu vrstu nara s prekrasnim velikim bobicama koji su pokušali prebaciti da bude zaštićen od vjetra. Peršin je isto autohton i mora biti tamo gdje je niknuo, prilagodio se pa ne traži puno vode. Autohtone su i broskva i blitva, luk, te jagode nevjerojatnog okusa koje se ne drže najbolje, ali sestrična će joj udijeliti nekoliko sadnica.

Mandarine nisu autohtone, ali su jako zadovoljni jer im dobro uspijevaju. Tri mjeseca imaju svoje, neretvanske kupe samo prvi puta. Jedne godine je napravila pekmez od šljiva, mandarina i jabuka koji je bilo nešto posebno, nazvala ga je voćni mix. Inače, za tržište radi tri vrste pekmeza, od drenjula, dunja i jabuka te od smokava.

Govori dalje kako se čini da orah odlazi, a pokušavaju vratiti mendulu. Cilj im je spasiti autohtone vrste, što je teško, ”najlakše je kupit pa posadit”. Njih je na drenjulu ponukala Vesna Lukanović sa Drenove (Rijeka). No, kada su odlučili otvoriti OPG, za papire im je trebalo sedam mjeseci, nekoliko puta je gotovo odustala, ali je svaki puta rekla da ide do kraja, da će pobijediti administraciju. Stvari su kompliciranije kada je u pitanju prerada i proizvodi od alkohola, a i tada je baš krenula korona.

Drenjulu ne napadaju štetnici

S branjem kreću u drugoj polovici lipnja kada dozrijeva stablo označeno brojem 1. Nije to ugodan posao jer osim crvenila smetaju i komarci. Zadnje branje je početkom rujna. Priznaju da se do tada već iscrpe pa često tu posljednju niti ne oberu. "Bude krcata, ali ju obično uhvati velika suša pa plodovi počnu naglo padati”, otkrivaju.

Drenjulu ne napadaju štetnici i ne treba ju ničim tretirati, nema ”podstanara” u vidu crvića, ne traži zalijevanje, a zasadi se sama. "Na kilu plodova, možda ih je deset nečim taknuto – ali ne unutra, samo probaju i odustanu”, doznajemo od supružnika Egredzija.

Zanimljiva je priča s rajčicom čije sjeme je doputovalo 1962. iz Amerike. Željkin 'barba' (mamin brat) je njenom tati donio sjeme iz New Jerseya koji inače snabdijeva izvrsnom rajčicom cijeli SAD. Tata je spremao sjeme, nastavio njen suprug Pavle, pa ga tako dan-danas imaju. "Te pomidore ništa ne napada, čak ni smrdljivi martin. Prinos je mali, ali bar znamo što jedemo, sigurno nije GMO”, smije se.

Ljeti fali ”dobar daž”

Početkom rujna Željka posadi mladi luk da ga imaju kroz cijelu zimu. Vole ga jako pa moraju pažljivo - da im nešto ostane za Uskrs. Imaju i autohtonu vrstu luka koji raste u busenima, tzv uskršnji luk. Tu su također mahune i grašak - koji je sijala lani u 12. mjesecu i jedu ga već početkom svibnja. Ne može bez matovilca, salate i radiča...

Ljeti uz pomidore, imaju tikvice, mahune, krastavce i patlidžan. Paprika jedva uspijeva zbog suhe klime. Kod njih u ljetnim mjesecima nema kiše, otkriva, jer kao da se nalaze u nekoj mikrozoni. "Na udaljenosti od nekoliko stotina metara pada, kod nas ništa. Redovito zalijevamo, ali nekim biljkama treba više i na taj način ne dobiju dovoljno vode. Fali rosa i noćna vlaga, toga kod nas nema”, govori Željka.

Promjene u klimi su ogromne, nastavlja, temperatura je ljeti puno žešća, ali su uočljive i nagle promjene od 15-ak stupnjeva u jednom danu, to su šokovi za biljke. Bila su ljeta pakleno vruća i dok je bila dijete, prisjeća se, ali bi tu i tamo pala kiša, ”ča bi mi rekli - jedan dobar daž”, i on je zemlji pružio ono što treba. Danas koliko god zalijevali, biljka traži kišu, vodu iz prirode.

Dok su bili ”mlađi i nadobudni”, uporno su zalijevali travnjake, ali svejedno bi u kolovozu sve požutjelo. No, kod prve kiše je sve opet zazelenilo. Shvatili su da travnjake treba natopiti samo dva-tri puta tjedno, a kad dođe njihovo vrijeme, oporavit će se. "Klimatske promjene su uočljive na svakom koraku”, kaže.

A nešto čega se ona iz djetinjstva uopće ne sjeća je prašina u zraku od pustinjskog pijeska. Kada on s kišom padne na lišće, biljka ne može disati. Tada jedva dočekaju buru da pročisti zrak, ako ima sreće - prije kiše.

Bodulska žlahtina - baza za liker

Vratimo se drenjuli. Literatura navodi kako bi bilo optimalno da svako stablo da 10 kg ploda, no ne dobiju toliko jer nešto padne na tlo prije nego polože plahte. Veliki dio ide za liker: nakon 40 dana na suncu u spremniku zori još tri mjeseca - time se bavi Pavle. Rade 50 litara na godišnjoj bazi, koliko prolazi na tržištu. Ne žele se širiti, njima je cilj pokazati da je drenjula vrijedna i ne smije se zapostaviti jer je znanstveno dokazano - supervoće!

Baza za liker DrenKo je rakija od bodulske žlahtine koju dobavljaju od vinara Toljanića s Krka. "Očito se drenjula s njom jako dobro slaže, nekako ostaje taj okus voća”, komentiraju. Na litru rakije stave kilu drenjule, ”ne šparaju”, zato je ta lijepa boja likera.

Pekmez je čisti pekmez – na kilu drenjule stavi jednu jabuku plus 25 dag šećera. "Neusporediv je s onim u dućanu”, dodaju referirajući se na količinu šećera. Oni u svome imaju 80 posto drenjule, ne voćne mase kako se navodi u mnogim pekmezima koje nalazimo na policama u velikim centrima.

Jedini su registrirani proizvođači u županiji, a plasiraju u Kašeticu primorsko-goransku s kojom surađuju od početka. Idu i na sajmove, surađuju s drugim organizatorima manifestacija, a i neki ugostitelji već nude DrenKo u svojim objektima.

Ljudi rado kupuju njihove proizvode, kažu, a da imaju mogućnost proizvoditi više pekmeza, prošlo bi ga stvarno puno. No, neće se širiti jer žele raditi od autohtone vrste, a ne kupovati plod negdje drugdje. Pitaju se, bi li se sa sirovinom nabavljenom drugdje dobio isti okus? Oni se žele držati svoje priče i domaćih sorti. Smatraju da je iznimno važno pokušati sačuvati autohtone vrste.

Odričemo se velikih blagodati

"Naše tržište je preplavljeno raznoraznim sortama voćaka, odnosno općenito raznim biljnim vrstama. Pitanje je koliko se kontroliraju, ali dojam je da je kontrola slaba jer su bolesti uglavnom uvežene. Zato bi trebali veću pažnju posvetiti autohtonim vrstama, a pogotovo ovakvim voćkama kao što je dren. To voće bi trebalo naći svoje mjesto na doručku kod svake obitelji jer je jako zdravo i djeca bi ga trebala češće konzumirati”, poručuje Željka.

"Naše potrošačko društvo je sklono prihvatiti i priljubiti sve što nam se nudi na tržištu - zbog ogromne propagande, i ne samo od strane trgovaca - a imamo u svojoj blizini tako velike blagodati kojih se odričemo”, nastavlja ističući da nikako ne smijemo zaboraviti drenjulu. I dren, i škorica (divlja šljiva ili amula) fantastične su vrste koje ne zaostaju ni za jednim drugim voćem po svojoj vrijednosti, naglašava, ali nestaju.

Voljela bi kada bi bilo rasadnika gdje bi se moglo kupiti autohtonu biljku. "Nešto se pokušava kroz banku sjemena, ali što zapravo znači kad netko kaže 'moje sjeme'? Ja sa strahom kažem da je pomidor koji je kod nas od 1962. autohtoni, ali pretpostavljam da ga nakon toliko godina možemo tako klasificirati”, mišljenja je.

Svako zašto ima svoje zato

Imaju koju godinu, kažu, i shvatili su da svako zašto ima svoje zato. Zašto kod njih raste drenjula? Zasigurno postoji razlog - treba pustiti da nas priroda vodi. Svako podneblje ima svoje specifičnosti, a najjednostavnija rješenja su nam obično ”pod nosom”.

Treba poštivati ovo oko nas i živjeti s time, kaže Željka. No, u tom trenutku joj mislima proleti slika divljih svinja koje joj rovare vrt i iz nje izleti: "Svatko ima svoje mjesto - jedino svinje tu nemaju mjesto”, nakon čega se prostorijom prolomio spontani gromoglasan smijeh.

Željka Egredžija po zanimanju je profesorica engleskog jezika, ali i turistički djelatnik - cijeli profesionalni život joj se prelamao između prosvjete i turizma. Danas je u mirovini, a osim u OPG-u, aktivna je članica više udruga. Dio je i glazbenog tria zanimljivog naziva 'Projekt Band +/- 60' koji je nedavno izdao svoj prvi glazbeni spot.