Kada su pedesetih godina prošlog stoljeća u Engleskoj stvorene prve samooplodne selekcije trešnje kao izrazito stranooplodne vrste, to je predstavljalo, da tako kažemo, pobjedu znanosti nad prirodom. Suvremena proizvodnja trešnje danas se ne može zamisliti bez samooplodnih sorti.
Trešnja je voćka koja je za relativno kratko vrijeme, koje se mjeri desetljećima, prešla razvojni put od ekstenzivne do izrazito profitabilne vrste, čiji su plodovi i sadnice konstantno traženi na tržištu. Suvremeni oplemenjivački programi, vrlo razvijeni u Kanadi, Italiji, Francuskoj, Mađarskoj, usmjereni su na stvaranje sorti trešnje izuzetne krupnoće i atraktivnosti ploda, različitog vremena sazrijevanja, odgovarajućeg habitusa (smanjena bujnost i otvoreni kutevi grananja) i rodnosti. Jedan od značajnih oplemenjivačkih ciljeva kod trešnje je stvaranje samooplodnih sorti.
Prvi samooplodni sijanci trešnje stvoreni su kontroliranim oprašivanjem uz prethodno zračenje peludi očinske sorte, čime je započeo novi pravac u oplemenjivanju trešnje. Primijenjena metoda je dovela do pozitivne mutacije čija je bit u svladavanju barijere koja se u prirodi javlja pri oprašivanju cvjetova vlastitom peludi, ili peludi genetički bliskih sorti (križanje u srodstvu). Sorta Stella je prva samooplodna trešnja, a poslije nje je stvoren čitav niz drugih, bez kojih se proizvodnja danas ne može zamisliti.
Suvremena proizvodnja trešnje se i dalje oslanja na potencijal kvalitetnih samobesplodnih sorti, čiji se uzgoj bazira na odabiru oprašivača odgovarajuće kompatibilnosti. S druge strane, samooplodne sorte mogu zametati plodove pri oprašivanju vlastitom peludi, a pri tome su istovremeno univerzalni oprašivači za samobesplodne sorte.
Uzgoj većeg broja sorti trešnje, posebice ako se radi o većim površinama (plantažni nasadi), preporučuje se iz više razloga - sukcesivno sazrijevanje i osiguranje tržišta plodovima u širem vremenskom rasponu, racionalno organiziranje berbe kao kritične faze u proizvodnji, smanjenje proizvodnog rizika uslijed slabije rodnosti sorti u pojedinim sezonama, itd.
Jedan od najznačajnijih razloga za uzgoj većeg broja sorti je njihovo međusobno oprašivanje i oplođenje, a upravo se iz tog razloga preporučuje sadnja barem jedne samooplodne sorte u nasadu. Kao samooplodne sorte koje su pokazale značajnu kvalitetu ploda i druge dobre proizvodne osobine u eksperimentalnim i proizvodnim nasadima u višegodišnjem periodu, mogu se preporučiti (po redoslijedu sazrijevanja) Early Star, Celeste, New Star, Grace Star, Santina, Sunburst, Sandra Rose, Lapins, Big Star, Sweetheart, Alex, Staccato.
Iako se ranije smatralo da se samooplodne sorte trešnje mogu uzgajati u monokulturi, ovakav način uzgoja se danas ne preporučuje, budući da i samooplodne sorte bolje rezultate daju pri oprašivanju peludi drugih sorti. Stoga se uglavnom primjenjuje koncept sadnje najmanje tri međusobno kompatibilne sorte, čime se osigurava stabilna rodnost u nasadima trešnje.
Kao nedostatak samooplodnih sorti trešnje uglavnom se navodi sklonost preobilnoj rodnosti zbog koje plodovi ostaju sitniji, a što je posebice izraženo ako su sorte kalemljenje na podlogama slabije bujnosti (Gisela 5). Ovom problemu se pristupa s aspekta odgovarajućih pomotehničkih mjera (rezidba), kao i kemijskog prorjeđivanja, koje je svoju primjenu u nasadima trešnje našlo upravo kod samooplodnih sorti.
Povezana biljna vrsta
Tagovi
Autorica