Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Vinski intervju
  • 08.11.2021. 12:00

Željko Suhadolnik: Nije dobro kada malvazije vuku na sauvignon

Velike vinske zemlje su davno uvidjele da od zaštite vina ima korist šira zajednica, ne samo vinari već i ugostitelji, kao i poljoprivrednici, odnosno proizvođači hrane i veća turistička potrošnja općenito. Tako se dobiva "šira slika" vina, koja se kod nas često ne vidi, kaže nam Željko Suhadolnik-Suhi.

Foto: Julio Frangen Foto
  • 443
  • 145
  • 0

O vinogorjima Hrvatske, zaštićenim oznakama izvornosti (ZOI), kojih imamo 17, ali i europskim iskustvima u zaštiti izvornosti neke vinske regije, bilo onih u Italiji ili Francuskoj,  odnosno hrvatskih u Slavoniji i na Plešivici, sporu oko Prošeka, iskustvu Dingača i Škrleta, ali i graševine i malvazije, između ostalog, razgovarali smo s vinskim znalcem Željkom Suhadolnikom - Suhim, glavnim urednikom poznate i priznate eno gastro revije Svijet u čaši, koja je nakon više od 25 godina redovitog izlaženja u fazi mirovanja.

Ipak, Suhi i dalje neumorno radi i u doba pandemije, aktivan je na svom blogu kako bi nastavio neumorno pisati o vinu, ali i za vino te promicati vinsku kulturu na dobrobit brojnih štovatelja ove plemenite kapljice. To čini već pola stoljeća, ne samo kao vrstan novinar već i degustator i ocjenjivač vina u više poznatih vinskih zemalja.

Vino mora imati "širu sliku"

Što za jednoga vinara znače zaštićene oznake izvornosti vina na razini EU-a?

Postoji više oznaka, a među njima je i ZOI, ali i ona zemljopisnog podrijetla te druge. Ako je nešto "izvorno", onda i proizvod, odnosno u ovom slučaju vino, mora biti rađen kao takav. Kad smo prešli na ove oznake, svi su ih počeli koristiti umjesto izraza vrhunsko i kvalitetno. Primjer ovoga je internacionalna sorta syrah, koja nije naša već potječe s juga Francuske, odnosno podneblja Mediterana, ali imaju je i neki naši poznati vinari u Kutjevu. Mogu shvatiti da i to grožđe ima oznaku ZOI, ali je to upitno i za vino? Nadalje, poznata su macerirana vina koja također volim, a trebalo bi ih zvati jantarna, a ne orange vina. Imaju ih pojedini vinari u Istri i na Plešivici.

Nekada je grožđe iz starijih vinograda, jer peteljka ne otpušta jake tanine, znalo stajati i po dan ili dva. Nije bilo takve tehnologije i mogućnosti, nego što uđe u podrum. Ipak, zahvaljujući pojedinom umijeću vinara, koji je dignuo rebulu, omiljenu sortu među slovenskim vinarima, a koje je bilo obično vino za gemište, ono ne može u Italiji dobiti oznaku izvornosti. Pitam se na temelju čega? Može nešto drugo, ali ne može se dičiti s izvornosti, koja je vrh same zaštite što i tržište prepoznaje.  

Kakva je situacija u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje?

Primjerice, Zagrebačka županija ima već niz godina zaštićenu robnu marku mladog vina Portugizac Plešivica, koje prvo dolazi na tržište, već u drugoj polovini  listopada. U taj je projekt županija nešto i uložila, ali njegova proizvodnja na Plešivici stagnira jer tamošnji vinari, barem oni s kojima sam nedavno razgovarao, polako odustaju od toga mladog vina koje se sada ukupno proizvodi na manje od 50 ha vinograda. Nadalje, autohtonog škrleta, na kojem je kod nas prvom izvršena klonska selekcija, u Moslavini je ukupno 60 ha, a sade se i dalje neke druge sorte.

Škrleta je tek na 60 ha (Foto: M.Petković)

Velike su vinske zemlje, kao što su Italija ili Francuska, a u zadnje vrijeme i Austrija i Njemačka, davno uvidjele da od zaštite vina ima korist šira zajednica, ne samo vinari već i ugostitelji, kao i poljoprivrednici, odnosno proizvođači hrane jer dolazi do veće turističke potrošnje općenito. To vinu daje "širu sliku", koja se kod nas često ne vidi jer ono jeftino, kojeg ima više, lakše nađe kupca od boljeg i skupljeg ako je koliko-toliko zadovoljavajuće kvalitete. Nije to samo slučaj s vinom, slična stvar je i s nekim drugim prehrambenim proizvodima, kao što je sir.

Primjerice, mi bismo htjeli brendirati graševinu? Istina, ona se pokazala na ocjenjivanjima, barem one koje su sudjelovale, superiornima u odnosu na graševine iz Austrije i Mađarske. A opet dopušta se da je svatko radi kako hoće, zna i umije. Na taj način dobijete puno različitih vina, bilo ono iz bačve ili ne, a koje pored toga na tržište dolazi u različito vrijeme. Držim da kao i u razvijenom vinskom svijetu trebamo imati piramidu kvalitete, koja počinje s baznim vinima, za koje se zna što su i da njih ima najviše. Onda idete prema vrhu piramide, odnosno kvalitete, gdje se krug smanjuje i ostaju samo oni najbolji.

Graševina Slavonica bi bio bolji naziv

Koja su hrvatska vina koje nose oznaku ZOI najzastupljenija na tržištu, bilo domaćem ili stranom?

Držim da je područje Slavonije, koje se vinski gledano razlikuje već između Kutjeva i Daruvara, preveliko da bi bila jedna vinska regija, posebno kada tome još pridodate Baranju i Srijem. Osim toga, tu je i Đakovo, a tek Ilok, gdje su tla u vinogradima sunčanija i samim tim daju drugačija, punija i moćnija vina. Ne zagovaram uniformiranost, već veću kvalitetu regionalnog vina, koje ima obilježje kraja iz kojeg dolazi. Nekad je  bila poznata i priznata kutjevačka graševina, iako bez službene oznake, ali je bila tržišno prepoznatljiva što su onda slijedili i drugi vinari u Slavoniji. 

Željko Suhadolnik je degustator i ocjenjivač vina u više poznatih vinskih zemalja

Talijani imaju konzorcij za vino, gdje na prostoru od stotinjak kilometara, između Firence i Siene, postoje četiri različite vinske regije. Istrijani su putem udruge Vinistra, koja je prva krenula, a i zavidno je organizirana, bez sumnje na tome polju u proteklih 20-ak godina napravila najviše, što se vidi i na istoimenom sajmu u Poreču te prestižnim nagradama tamošnjim vinarima. Držim da bi sam naziv Graševina Slavonica, bio tržišno primjereniji od onoga postojećeg Graševina Croatica koji se najčešće pravda da smo mi premali za neke regionalne podjele. Ni jedna Toscana, ako baš hoćete, nije nešto posebno velika pa se vinski razlikuje i na globalnom tržištu, jer su već iskoračili i u biodinamička vina, odnosno ekološka, a koja se kod nas dosta slabo pojavljuju na tržištu!    

Koliko je vremena potrebno da određeni položaj  dobije oznaku izvornosti?   

Ništa se ne može u vinskom, kao i drugom ozbiljnom i velikom poslu, napraviti preko noću. To zahtijeva godine i godine ulaganja i rada na nekom proizvodu i njegovom upornom i pametnom pozicioniranju na tržištu, što zahtijeva, moglo bi se reći, multidisciplinarni pristup. Naši vinari su bili naviknuli da im se puno toga opraštalo u prošlosti kada je riječ o državnoj pomoći i odnosima na tržištu, a toga nema u realnom sektoru. Pogledajte samo web stranice naših vinara, koje ne prate one u razvijenim vinskim zemljama. Tu je i Vinska omotnica, na koju, koliko čujem, ide dosta većih vinara. Nemam uvida koliko je to transparentno odrađeno te se samo možemo nadati da je sve pod kontrolom onih koji o tome trebaju voditi računa, jer je riječ o velikom europskom novcu. Ne zalažem se za unificiranje vina od neke sorte, ali sam uvjeren da nije dobro kada malvazije vuku na sauvignon, jer se sortnost nekog vina, bilo ono autohtono ili ne, mora jasno prepoznati kod kušanja!

Najbolje pozicije vinograda staviti na etikete vina

Hrvatska je podijeljena u četiri vinske regije: Slavonija i Podunavlje, Dalmacija, Istra i Kvarner te Bregovita Hrvatska. Je li neki geografski položaj zapostavljen? 

Hrvatska ima svih pet područja pogodnih za uzgoj vinove loze od sjevera do juga zemlje što u EU ima još samo Italija. Čini mi se da su Francuzi to dobili tek s globalnim zatopljenjem. Držim da je grijeh što ne ističimo najbolje pozicije za vinograde i na etiketama vina. Najšira publika ovako zna samo za Dingač, ali i s njim se radi tko što želi i kako želi u podrumu, a mogao bi biti na samom vrhu. Takvo vino ima svaka poznata vinska regija u svijetu, što se jako dobro odražava i na astronomske cijene takvih vinskih bisera. No, vinari moraju biti složni da usvoje sami visoke stručne standarde njegove proizvodnje. Dingač ima puno tanina te mora odležati neko vrijeme da bi bilo još bolje vino.

Dingač je najpoznatiji (Foto: Depositphotos/michaldziedziak)

Nadalje, u Brodskom Stupniku u Slavoniji postoje krasne padine, koje su po ocjeni vrsnih vinskih stručnjaka najbolje pozicije za vinograde, ne samo za crne sorte na kontinentu. Tamo sada poznati zagrebački ugostitelji kupuju prvoklasno grožđe za svoje kućno vino. Zna se i za položaje Hrnjevac ili Vinkomir u vinogorju Kutjevo. Tamo je vinarija Kutjevo izdvojila 6 ha na položaju Korija, što se odmah pozitivno odrazilo na kvalitetu dobivenih vina.     

Vinogradarstvo: Kako se izboriti s visokim temperaturama i sušom?

Oko naziva Prošek se sada sporimo s Italijom, a na domaćem tržištu, ne samo u trgovačkim lancima već i u specijaliziranim vinskim trgovačkim kućama, našao sam samo tri njegova domaća proizvođača. Ako netko dobije rijetku platinastu medalju Decantera, a i zlato je vrijedno, kojeg su naši vinari samo ove godine dobili osam, slabo se to prezentira široj javnosti. U Ljubljani nagrađenim dobitnicima odličja Decantera već godinama organiziraju poseban festival.

Više reda na vinskim smotrama  

Koliko se pandemija odrazila na hrvatska vina?

Službeni podaci pokazuju da je prodaja vina, posebno prošle godine u jeku turističke potrošnje jako pala, odnosno više se nego prepolovila. Ove se godine, na sreću, vratila turistička potrošnja, ne možda na onu od prije pandemije, ali je već bilo bolje. Nismo se dugo snašli ni mi u medijima. Držim da bi dostava vina na kućni prag, kao i drugih namirnica, mogla i morala biti puno bolja.    

Jako je puno vinskih festivala, smotri i izložbi. Kako se snaći u toj "velikoj šumi", odnosno odvojiti žito od kukolja u moru vinskih događaja?  

Naši se organizatori, bilo vinskih festivala ili drugih smotri boje uvesti malo reda, a svi bi tako bili na dobitku. Primjerice, u talijanskom Meranu, nekoliko mjeseci prije vinskog festivala organiziraju strukovno ocjenjivanje vina, što znači da morate osvojiti zadovoljavajući broj bodova da bi uopće ušli na festival, odnosno dobili priliku predstaviti svoje vino. Dakle, napravi se selekcija koja je višestruko korisna, u prvom redu za potrošače. Oni u Italiji plaćaju dnevnu ulaznicu na veći vinski festival od 80 eura, ali znaju što plaćaju. Naravno, kod nas ne mora biti tako visoka cijena ulaznice, no na dobitku bi bili i vinari, koji bi se onda malo više potruditi oko kvalitete, kako bi ušli u veći cjenovni razred.  

Vinski festival treba biti susret vinara s ciljanom publikom (Foto:M.C.C.)

Moram kazati da vinski festival nije mjesto gdje se dolazi masovno piti ili slaviti rođendane, već prije svega mjesto susreta vinara s ciljanom publikom, koja poznaje vina i cijeni ono što im vinar može ponuditi. Naravno, takva se publika ne stvara "preko noći", kao što nema ni dobrog vina bez godina učenja i stvaranja, odnosno poklapanja jako puno faktora od onih klimatskih, enoloških, pedoloških do tržišnih trendova, koji diktiraju uvjete u globalnom vinskom svijetu.


Tagovi

Želljko Suhadlonik Vinske regije Hrvatska Graševina Croatica Vinogorja Hrvatske Zaštićene oznake Graševina Malvazija Dingač


Autor

Marinko Petković

Više [+]

Dugogodišnji novinar s diplomom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu koji prati poljoprivredu i prehrambenu industriju. Danas na iste teme izvještava za brojne domaće medije. Predsjednik Zbora agrarnih novinara pri HND-u.


Partner