Gotovo nestale istarske sorte ponovno su u vinogradima, bocama i u ponudi vinarija

Duranija, hrvatica, surina i garganja nekada su zauzimale važno mjesto u istarskim vinogradima, a potom su gotovo potpuno nestale iz proizvodnje. Višegodišnji rad znanstvenika Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču sada donosi prve konkretne rezultate. Nekoliko vinara podiglo je veće nasade starih sorata, a prva vina već su ponuđena tržištu. Istraživanja pokazuju da bi sorte koje su se nekada smatrale problematičnima danas mogle odgovoriti na izazove klimatskih promjena, sve veću potražnju za laganijim vinima i interes gostiju za autentične okuse Istre.

Stare sorte ponovno su posađene na većim površinama, od njih su proizvedena prva vina, a dio etiketa već je pronašao put do kupaca. Duraniju je na preporuku Instituta posadio vinar Ivan Damjanić, koji danas od nje proizvodi lagano bijelo vino. Vinarija Pervino iz Novigrada podigla je nasad hrvatice i proizvela ružičasti pjenušac, dok su braća Sinčić iz Kaštelira, odnosno tvrtka Sin Agro, zasadila hrvaticu na području na kojem je nekada bila vrlo raširena. Pojedine vinarije surinu i garganju zasad koriste u kupažama, uz planove za širenje nasada.

Od nekoliko stotina cijepova do tisuća trsova

Od prvotnih nekoliko stotina cijepova postupno su nastali nasadi s više tisuća trsova, što omogućuje daljnje razmnožavanje sadnog materijala.

"Kroz istraživanja, pokusne vinifikacije i predstavljanje potencijala pojedinih sorata postavili smo znanstvene i stručne temelje za njihovu revitalizaciju. Ključan sljedeći korak bio je da proizvođači ta saznanja primijene u praksi, vino proizvedu u komercijalnim količinama, predstave ga vlastitom etiketom i približe tržištu. Upravo je povezanost našeg istraživačkog rada i angažmana vinara presudna za stvarni povratak ovih sorata u istarske vinograde i na tržište“, kaže dr. sc. Marijan Bubola s Instituta za poljoprivredu i turizam.

Damjanić je duraniju sadio postupno, tijekom pet do šest godina, jer je količina raspoloživih pupova iz kolekcijskog nasada Instituta u početku bila vrlo ograničena. Prve serije vina iznosile su tek 500 do 1000 boca, a interes je bio toliko velik da se prodaja u kušaonici morala ograničavati. Prethodna berba dala je već nekoliko tisuća litara pa će se prvi put moći vidjeti kako tržište reagira na znatno veću količinu.

"Duranija se pokazala odličnom za mlado, svježe i lagano bijelo vino. Ima nešto niže šećere i izraženije kiseline od malvazije, aromatski je diskretnija, ali ugodno voćna. To je vino za ljeto, terasu, hladna morska predjela i školjke. U slijedu jela može doći prije malvazije, kao jednostavnije i osvježavajuće vino“ objašnjava Bubola.

Hrvatica se pokazala pogodnom za ružičasta vina i pjenušce. Riječ je o crnoj sorti s relativno niskom koncentracijom antocijana, zbog čega prirodno daje svjetlija vina. Pervino je od nje proizveo ružičasti pjenušac, dok su braća Sinčić proizvela ružičasto mirno vino. Njihov primjer pokazuje da povratak starih sorata može postati stvarna proizvodna i tržišna priča.

Povratak sorata počinje u kolekcijskom nasadu

Sadni materijal za prve nove nasade dolazio je iz kolekcije Instituta. U njoj je u početku bilo svega tridesetak trsova duranije i oko stotinu trsova hrvatice, pa se godišnje moglo proizvesti tek nekoliko stotina cijepova. Kada proizvođač dođe do tisuću ili više trsova, otvara se mogućnost uzimanja većeg broja pupova i bržeg umnažanja sorte. Interes postoji i za surinu, posebno zbog njezine pogodnosti za proizvodnju pjenušaca.

"Naša namjera nije bila samo čuvati petnaest ili dvadeset trsova svake sorte u kolekciji. Takav nasad može ugroziti bolest, požar ili neki drugi problem. Kada se sorta uzgaja kod više proizvođača i na većim površinama, njezino je očuvanje mnogo sigurnije. Povratak u proizvodnju najbolji je način da se ona dugoročno sačuva“, ističe Bubola.

Vinarija Vitus - čuvari autohtonih zagorskih sorti vinove loze

Istraživanja se provode u sklopu programa Biljnih genetskih izvora, odnosno Radne skupine za vinovu lozu, koju financira Ministarstvo poljoprivrede. Institut surađuje s prof. dr. sc. Edijem Maletićem, prof. dr. sc. Darkom Preinerom, dr. sc. Goranom Zdunićem i ostalim kolegama.

Nakon očuvanja sorata u kolekcijskom nasadu, uslijedilo je ispitivanje njihova potencijala kako bi se utvrdilo kakva vina mogu dati i gdje bi mogle pronaći svoje mjesto u suvremenoj proizvodnji.

Nekada među najvažnijim sortama Istre

Duranija, hrvatica, surina i garganja sredinom 20. stoljeća zauzimale su važno mjesto u istarskom vinogradarstvu. Prema podacima Viktora Vitolovića iz 1951. godine, malvazija je zauzimala oko 44 posto istarskih vinograda, a teran približno 15 posto. Slijedile su borgonja, duranija i hrvatica. Duranija je bila četvrta, a hrvatica peta sorta po zastupljenosti. Samo duranije bilo je više od četiri milijuna trsova, što odgovara površini od približno tisuću hektara.

"Tada među deset najzastupljenijih sorata u Istri nije bilo ni chardonnaya, ni merlota, ni cabernet sauvignona. Duranija i hrvatica bile su među prvih pet. To dovoljno govori koliko su te sorte nekada bile važne“, naglašava Bubola.

Velika promjena dogodila se nakon 1950-ih, kada su se počeli podizati plantažni vinogradi poljoprivrednih kombinata. Kao glavne istarske sorte odabrane su malvazija i teran, dok su masovno sađeni merlot, cabernet sauvignon i chardonnay. Cilj je bio postići visoku i stabilnu proizvodnju te sigurnu kvalitetu vina.

Istodobno je nestajao velik broj malih obiteljskih vinograda. Stare sorte imale su i proizvodne nedostatke. Duranija i garganja osjetljive su na sivu plijesan i kiselu trulež, hrvatica na pepelnicu i sivu plijesan, dok su surina i ostale stare sorte često nakupljale manje šećera i teže dozrijevale. Proizvođači su ih zato postupno zamjenjivali malvazijom, merlotom i teranom.

Turisti traže autentično

Ideja o povratku starih sorata snažnije se razvila prije desetak godina, kada su se znanstvenici i vinari počeli pitati što Istra, osim malvazije i terana, može ponuditi gostu koji traži nešto doista lokalno.

"Gost može obići pet istarskih vinarija i u svakoj kušati malvaziju, a u većini i teran. Ali kada pita što još postoji, a da je izvorno i vezano uz ovaj prostor, ponuda je vrlo ograničena. Chardonnay, merlot i ostale poznate sorte proizvode se u većini ostalih svjetskih vinskih regija. S druge strane, autohtone sorte daju istarskim vinima prepoznatljiv identitet i autentičnost te su jedan od ključnih razloga koji potiču potrošače da ih upoznaju, kušaju i konzumiraju“, govori Bubola.

Institut je pokusno vinificirao više starih sorata, a posebno su se izdvojile surina, hrvatica, duranija i garganja. Surina, koja se naziva i plavina istarska, pokazala se prikladnom za mlade i odležane pjenušce. Garganja ima izražene kiseline i potencijal za pjenušce koji dulje dozrijevaju na kvascima. Hrvatica je dala uspješan mirni rosé i ružičasti pjenušac, dok je duranija pronašla mjesto među laganim bijelim vinima. Razmatra se i mogućnost potpuno istarske kupaže pjenušca od garganje, surine, duranije i dijela malvazije.

Klimatske promjene pretvorile slabost u prednost

Sortama koje su nekada teško dozrijevale danas pogoduju promijenjeni klimatski uvjeti. Datum berbe u Istri u posljednjih se četrdesetak godina pomaknuo približno tri tjedna unaprijed. Stare sorte dozrijevale su krajem rujna ili u listopadu, kada su počinjale češće kiše, što je za duraniju i garganju predstavljalo velik rizik. Danas grožđe dozrijeva ranije, u toplijem i sušem razdoblju. Istodobno, vina u cijelom svijetu imaju sve više alkohola i sve manje kiselina, pa sorte koje prirodno nakupljaju manje šećera i zadržavaju svježinu postaju zanimljivije.

"Tržište danas traži laganija vina s manje alkohola, a potrošnja pjenušaca posljednjih godina raste. Pjenušac se više ne otvara samo za Novu godinu ili za posebne prigode. Postao je svakodnevno, osvježavajuće vino, posebno tijekom ljeta. Upravo se naše stare sorte vrlo dobro uklapaju u te promjene“ zaključuje Bubola.

Tijekom prethodnih godina održane su tri edukativne radionice za enologe i vinare, dok su aktivnosti očuvanja i istraživanja sorata financirane kroz program Biljni genetski izvori, a određivanje stilistike vina i tržišnog pozicioniranja od 2022. do 2024. financirala Istarska županija.

Povratak duranije, hrvatice, surine i garganje tako povezuje tradiciju, znanstvena istraživanja i potrebe tržišta, a sorte su nakon višegodišnjeg rada vraćene u vinograde lokalnih proizvođača, odakle su prva vina već stigla do potrošača.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor