IKEA voli drvo ili koja je prava cijena jeftinog namještaja iz Skandinavije?

U središtu radnje romana "Sutra je ponedjeljak", norveškog pisca Frode Gryttena, glavni lik je Harold, muškarac u kasnim šezdesetima, vlasnik cijenjene obiteljske trgovine namještaja u malom norveškom gradu. Kada se tamo otvori velika IKEA, njegova prodavaonica počinje gubiti klijente. U početku se bori, razgovara s gradonačelnikom, pregovara s upravom i tješi se da će ljudi ipak prepoznati kvalitetu njegovog namještaja. No svijet se promijenio i on shvaća da u današnjem društvu više nema mjesta za solidarnost i kvalitetu.

Njegov se život nezaustavljivo počinje raspadati. Supruga obolijeva, djeca se odsele i on ostaje bez ičega. U bijesu i beznađu odlučuje se osvetiti. Planira oteti Ingvara Kamprada, osnivača IKEA-e, koji mu je "oteo“ sve.

Ovaj roman je apsurdna crnohumorna satira o kapitalizmu, gubitku i osveti. A ima i film.

Da bi hrast mogao rast

Prije nego počnem s još jednim izljevom žuči prema kapitalizmu, globalizaciji ili o tome kako kolonijalizam zapravo nikad nije nestao, samo je poprimio drugačiju, humaniju sliku. Malo optimizma.

Za razliku od Zapadne Europe, koja je pokrčila svoje šume zbog pohlepe i želje za zaradom, a sada donosi zakone o sadnji kojih bi se ostali unutar zajednice trebali pridržavati, u istočnoj Europi šume su često bile u državnom vlasništvu i njima se gospodarilo planski, zbog čega su djelomično preživjele bez intenzivne sječe.

Knjiga "Da bi hrast mogao rast“ u kojoj autor Darko Posarić kroz rime prikazuje cjelokupan životni ciklus hrastove šume, počinje na sljedeći način "Da bi hrast mogao rast, najprije žir mora past. Potom lišće ga prekrije, od divljači gladne skrije. Ujedno mu čuva vlagu, pa žir kod njime bolje klije“.

"Ako je išta Hrvatska donijela u EU, onda je to prirodan i održiv način suživota sa šumama“, čuo sam na jednom predavanju prošle godine. A to znači da smo prepoznati po svom pristupu održivom gospodarenja ovim prirodnim resursom i očuvanju okoliša. Dakle mi ove ekosustave ne eksploatiramo agresivno, već njima upravljamo tako da ostane prirodna ravnoteža: drveće raste, šume se obnavljaju, a biljke i životinje zadržavaju svoj stanišni prostor.

Hrvatska ima veliki udio netaknutih i starijih šumskih površina u odnosu na EU prosjek, što znači da se sječa, sakupljanje drva i turizam obavljaju uz poštivanje prirodnog ciklusa i očuvanje bioraznolikosti.

Intenzivna eksploatacija

U Europi postoje različiti načini upravljanja šumskim resursima, koji ovise o klimatskim uvjetima, povijesnoj tradiciji i ekonomskim prioritetima svake zemlje. U nekim dijelovima kontinenta, poput Njemačke, Poljske, Francuske i dijelova Švedske, prevladava intenzivna eksploatacija drveća. Tamo se često sade monokulture, odnosno jedna vrsta biljaka, s ciljem postizanja maksimalnog prinosa za industriju i energiju. Takav pristup često zanemaruje očuvanje bioraznolikosti i prirodnu otpornost ekosustava.

S druge strane, postoje i zaštićena područja, posebno u Rumunjskoj, Sloveniji i drugim dijelovima Balkana, gdje se stariji i netaknuti dijelovi očuvaju gotovo bez ljudske intervencije. U tim zonama gospodarenje drvom je minimalno. Ipak, čak ni ti teritoriji nisu potpuno izuzeti od pritiska velikih korporacija koje traže sirovinu za masovnu proizvodnju, što stvara sukob između zaštite prirode i ekonomskih interesa.

Film "IKEA voli drvo“ (IKEA elsker træ) režirao je Tom Heinemann, poznati danski istraživački dokumentarist koji se bavi temama korporacija, ekologije i globalnih sustava. U svom filmu on propituje IKEA-ine tvrdnje da koristi 100% održivo drvo. Fokus je na Rumunjskoj, gdje je tvrtka najveći privatni vlasnik šuma, zemlji u kojoj je ilegalna sječa raširena pojava, a korupcija potkopava zaštitu šuma.

Može li poljoprivreda spasiti planet? Odgovor je pod našim nogama

Dokumentarac istražuje ilegalnu sječu, uništavanje starih europskih prašuma te sumnjive prakse u nabavi drveta. Posebnu pozornost posvećuje sustavu certifikacije šuma (FSC) i sukobu između industrije i ekoloških aktivista. Heinemann postavlja pitanje jesu li tvrdnje o održivosti stvarne ili skrivaju ekološku cijenu jeftinog namještaja?

Ugroženi ekosustavi

I dok IKEA tvrdi da je svrha njezinih operacija u Rumunjskoj zaštita šumskih područja u zemlji i promicanje dugoročnog zdravlja šuma, aktivisti za zaštitu okoliša i stručnjaci u filmu prikazuju mnogo mračniju sliku. Ističu intenzitet i neodrživost sječe drva ovog drvnog giganta, koja ugrožava nezamjenjive ekosustave. Prijetnje, nasilje i korupcija kakvih smo redoviti svjedoci u zemljama "trećeg svijeta". Iako je, podsjetimo, Rumunjska dio EU-a.

Neovisne organizacije koje prate pitanje šumarstva i lanaca opskrbe, poput Earthsight, procjenjuju da kompanija koristi ogromnu količinu drva godišnje (prema nekim izvještajima oko 21 milijun kubičnih metara u 2019.), što se u pojednostavljenom prikazu može prevesti kao “otprilike jedno drvo u svakoj sekundi”.

Nije ovo prvi slučaj greenwashinga o kojemu smo pisali, ono kada se velike kompanije kite ekološkim imidžem, koristeći marketinške poruke o održivosti, recikliranju i odgovornom korištenju resursa, iako je stvarnost potpuno drugačija. Jer sve ima svoju cijenu, od jeftinog (ne)sezonskog povrća do povoljnog namještaj iz Skandinavije.