Može li poljoprivreda spasiti planet? Odgovor je pod našim nogama

Jedan od najvećih britanskih viktorijanskih pisaca, Thomas Hardy, krajem 19. stoljeća napisao je roman "Daleko od bjesomučne gomile", u kojem prati život glavne junakinje Bathshebe Everdene i trojice muškaraca koji ulaze u njezin život. U romanu je poljoprivreda u središtu priče, detaljno se opisuje ritam sezona, žetvu, branje i rad na farmi, pokazujući kako zemlja i stočarstvo oblikuju svakodnevni život engleskog sela. Kroz svoje likove Hardy vjerno prikazuje tradicionalne običaje, društvene hijerarhije i međuljudske odnose unutar poljoprivredne zajednice.

Skoro 150 godina kasnije, još jedan naslov "Harvest" (Žetva, op.ur., 2013.) Jima Cracea bavio se sličnom temom. Slika male britanske provincije pred dolazak industrijalizacije, kada zajednica još živi u skladu sa sezonama i ciklusima prirode.

Odbacivanje konvencionalnih metoda

Gledajući dokumentarni film "To Which We Belong" (Ono čemu pripadamo, op.ur.), čije su autorice Pamela Tanner Boll i Lindsay Richardson, nekoliko sam se puta prisjetio spomenutih romana. Njegovi akteri filma često su me podsjetili na likove iz tih priča. Idealiste spremne boriti se za očuvanje svog načina života, pod svaku cijenu.

No dok kod Hardya i Crocea njihova želja za očuvanjem tradicije krene, naravno, u (ne)očekivanim smjerovima, jer ipak je to fikcija, pa provincijalizam i ksenofobija krenu izbijati kroz sve pore, u "To Which We Belong" njegovi "junaci" nude zdravorazumska rješenja koja istodobno mogu koristiti okolišu i pothranjenoj svjetskoj populaciji na gotovo na čudesan način.

Film prati poljoprivrednike i znanstvenike iz različitih dijelova svijeta koji su odlučili odustati od tradicionalnih konvencionalnih metoda, koje više nisu profitabilne ni održive, te su umjesto njih prihvatili pristupe koji rade s prirodom, a ne protiv nje.

Oni koji primjenjuju holističko upravljanje pašnjacima kako bi poboljšali strukturu tla, obnovili bioraznolikost i povećali produktivnost bez upotrebe štetnih kemijskih sredstava, pioniri koji rade s algama, školjkama i drugim morskim vrstama kako bi obnovili okoliš uz minimalan ekološki utjecaj.

U filmu se pojavljuje niz stručnjaka za regenerativnu poljoprivredu čiji se rad prati kroz stvarne primjere na terenu. Među središnjim figurama su Allan Savory, zimbabveanski ekolog i osnivač Savory Institutea, poznat po konceptu holističkog upravljanja ispašom, koji zagovara pravilno vođeno stočarstvo kao alat za obnovu degradiranih travnjaka i tla.

U filmu sudjeluje i Nicole Masters, stručnjakinja za zdravlje tla koja surađuje s farmerima na obnovi mikrobiološke aktivnosti i plodnosti zemljišta, David Perry, koji se bavi održivim upravljanjem prirodnih resursima te Judith Schwartz, zagovornica regenerativnih praksi, koja povezuje znanstvene uvide s iskustvima farmera na terenu.

Potresno svjedočanstvo o otimanju zemlje i kontroli nad osnovnim resursima

Osim pojedinaca, film prati i konkretne farme i projekte poput Anderson Rancha i Barney Creek Livestocka u Montani, Rancho Las Damas u Meksiku te Enonkishu Conservancy u Keniji, gdje se regenerativne metode primjenjuju u praksi. Kroz njihove priče gledatelj dobiva uvid u svakodnevni rad ljudi koji nastoje obnoviti tlo, povećati bioraznolikost i učiniti poljoprivredu dugoročno održivom.

Regenerativna poljoprivreda

Glavno pitanje koje film postavlja jest: možemo li preokrenuti klimatske promjene, ako promjenimo način na koji uzgajamo hranu? Odgovor filma je potvrdan. Kroz koncept obnovljive poljoprivrede i uzgoja u oceanima, autorice pokazuju kako vraćanje ugljika iz atmosfere u tlo može smanjiti razinu ugljičnog-dioksida na razine prije industrijske revolucije.

Rješenja već postoje i donose konkretne rezultate; pitanje je samo kome odgovara da ih se ne primjenjuje. Film istražuje jednostavnu, ali duboku ideju: rješenje za klimatsku krizu ne nalazi se u složenoj tehnologiji, već nam je doslovno pod nogama - u tlu.