Ervin Raguzin: Prirodu treba čuvati, gljiva se ne treba bojati - no presudna je edukacija

Riječka Udruga gljivara Ožujka, osnovana 1985. godine, već više od četiri desetljeća aktivno radi na očuvanju mikološke baštine i edukaciji javnosti o održivom sakupljanju šumskih plodova. U javnosti je prepoznatljiva po odlično posjećenim izložbama na kojima njezini članovi predstavljaju brojne determinirane vrste. Osim edukacije o njima, izložbe se organiziraju i s ciljem podizanja ekološke svijesti.

Nedavno je na riječkom Korzu održana još jedna u nizu izložbi na kojoj je predstavljeno čak stotinjak vrsta. Kako ističu članovi udruge, rastu posvuda, ne samo u šumama i na livadama, ako su zadovoljeni potrebni uvjeti. Pritom su ključni temperatura i vlaga, koji se jako razlikuju od vrste do vrste.

"Naša regija spada među najkišovitije u Europi. Jedino je nepovoljno što ove krajeve, pogotovo otoke i priobalje, voli pohoditi bura koja isušuje zemlju, što ne pogoduje njihovu rastu. Međutim, bura je i korisna jer posvuda raznosi spore”, pojašnjava Ervin Raguzin, strastveni gljivar i član Udruge.

Mikološko bogatstvo

Raznolikost i brojnost vrsta najbolje se uočavaju na izložbama. Na jednoj jesenskoj izložbi imali su više od 400 vrsta, a ukupan broj različitih vrsta predstavljenih na njihovim izložbama premašuje 2.000. Iz udruge naglašavaju da je tu raznolikost važno čuvati te se zato treba pridržavati Zakona o zaštiti prirode, koji obuhvaća i zaštićene vrste gljiva.

"Danas imamo četiri prava vrganja na istome mjestu, što je izvrsno radi mogućnosti usporedbe. No, tu je i jedna posebno zanimljiva vrsta - stršeća pjeskulja. Voli pješčane terene pa je tako pronađena u Đurđevačkim pijescima te u nekoliko istarskih gradova. Ja sam je sada prvi put vidio uživo – ispod čempresa”, priča nam Raguzin.

Prema njegovu mišljenju, upravo je ona najzanimljivija vrsta na ovoj izložbi jer je doista rijetka pa su i prilike za proučavanje rijetke. Posebnost joj je iznimno dugačka stapka, koje u zemlji ima jednako koliko i iznad nje., dok klobučić podsjeća na puharu jer se "rasprsne”.

Na pitanje kako se vratiti prirodi, Raguzin odgovara da ne moramo svi otići živjeti u šumu jer povratak prirodi počinje prisutnošću.

"Vraćamo joj se onog trenutka kad ugasimo mobitele, zakoračimo bosi na travu, udahnemo miris zemlje nakon kiše, slušamo žubor nabujalog potoka ili šum vjetra u krošnjama - odnosno kada počnemo primjećivati detalje”, opisuje.

"Mi ovdje u Hrvatskoj još uvijek hodamo po raju, šume bujaju životom, potocima teče čista voda i dišemo zrak koji u mnogim dijelovima svijeta nije tako čist. To nije nešto što se podrazumijeva", kaže Raguzin, ističući da je to privilegija, ali i odgovornost. "Ne naučimo li poštovati ono po čemu hodamo, otet ćemo potomcima jedino pravo bogatstvo koje smo dobili u naslijeđe", upozorava.

Marija Klarić, predsjednica Udruge Ožujka, otkriva da se članovi sastaju ponedjeljkom navečer, kada razgovaraju o vrstama i prenose znanje. Otvoreni su za sve, uključujući i nečlanove koji nakon vikend-branja često dolaze s upitima o tome o kojim je vrstama riječ. Ta druženja ujedno su prilika za podizanje svijesti o očuvanju bioraznolikosti i pravilnom ponašanju u prirodi.

Pravila branja

Leo Spinčić je član od 2019. te potvrđuje važnost edukacije, a upravo na ovakvim izložbama prolaznici postavljaju brojna pitanja. Od njega doznajemo da će se uskoro održati Gljivijada u Klani, mjestu u zaleđu Rijeke, koja je svake godine vrlo dobro posjećena. Tu će se također staviti naglasak na činjenicu da ”nismo samo terminatori, nego i determinatori”, simpatično opisuje i dodaje kako on još nije ”pravi determinator” - jer učenje o gljivama nikada ne prestaje.

Raguzin na predavanjima uvijek naglašava da se priroda mora poštovati te da se na odlazak u šumu ne smije gledati kao na besplatnu kupovinu u trgovini jer znamo što ljudska pohlepa može učiniti. Devastacija šuma i izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, uključujući i gljive, dosegnuli su neslućene razmjere.

"Nikako ne bi trebalo brati jako mlade i nerazvijene primjerke jer se tako najlakše možemo otrovati, budući da još nisu razvili sve značajke po kojima ih možemo sa sigurnošću prepoznati. Osim toga, nisu stigli dozrijeti i ispustiti spore, što je ključni dio njihova razmnožavanja. Ne treba ubrati baš sve što pronađemo u šumi, već samo onoliko koliko možemo konzumirati. Stare i prezrele primjerke također bi trebalo ostaviti da završe svoj životni ciklus jer kod kuće uglavnom završe u smeću”, poručuje Raguzin.

Sakupljati ih treba u pletene košare, a ne u plastične vrećice i slično. Dok ih nosimo u košarama kroz šumu, rasijavamo spore i tako pridonosimo njihovu širenju. Osim toga, u košari se neće zapariti kao u najlonskim vrećicama. Prema Raguzinovim riječima, takvi primjerci, iako inače jestivi, mogu otrovati konzumenta.

Strah od gljiva je nepotreban

S druge strane, ima ljudi koji osjećaju strah od njih, pogotovo otrovnih. Raguzin navodi tri tipa ljudi prema odnosu prema gljivama: mikofob je čovjek koji ih se boji zbog mogućeg trovanja, mikofag u njima traži isključivo prehrambenu vrijednost, a mikofil je ljubitelj gljiva i prirode općenito, koji je najpoželjniji za očuvanje prirode.

"Gljiva se ne treba bojati jer otrovne ne mogu ‘zaraziti’ jestive ako su zajedno u košari. To je pogrešna tvrdnja i služi zastrašivanju i odvajanju ljudi od prirode", kategoričan je.

Jesenski vrganj: Gdje ga tražiti, kako brati

Kako navodi, spore svih vrsta, pa i onih najotrovnijih, samo prolaze kroz naš probavni sustav i ne uzrokuju trovanje.

"Otrovat ćemo se samo ako pojedemo komadić otrovne vrste, pa je ipak dobro da se otrovne i ostale ne miješaju u košari, kako se ne bi slučajno odlomio komadić otrovne i zabunom pojeo. To naglašavam jer se ljudi boje ubrati jestivu vrstu koja je rasla u blizini nejestive, no zabluda je da će otrov prijeći na jestivu i tog straha se treba osloboditi”, poručuje.

Dodaje kako bi ljudi koji beru samo za prehranu, a nepoznate i pogotovo otrovne primjerke gaze i šutaju nogama pod parolom "da se netko drugi ne otruje", trebali postati svjesni da sve vrste nisu tu zbog ljudi, već imaju određenu svrhu.

Dokumentarni film

Sve to Raguzin prenosi i u dokumentarnom filmu "Šapat gljiva", koji je dvije godine nastajao na staništima Primorsko-goranske i Istarske županije. Riječ je o dugometražnom lirsko-edukativnom dokumentarcu koji donosi priču o svijetu mikologije viđenu njegovim očima. U režiji Tonija Košćine i produkciji Ive Lulić, film spaja znanost, ekologiju i mitologiju kako bi publici diljem zemlje približio skrivene šumske ekosustave.

"Ima zaista lijepih prizora iz prirode, glazba je originalna, rađena konkretno za ovaj film i jako atmosferična, pa ne čudi da mnogi gledatelji uživaju i u slici i u zvuku”, zaključuje Raguzin.

Budući da se amaterski bavi fotografijom, priroda mu je oduvijek bila zahvalan motiv. Tijekom četiri desetljeća bavljenja mikologijom kamerom je zabilježio velik broj vrsta, a fotografije koristi na predavanjima i za izradu plakata udruge. Dio njih objavljen je i u knjizi "Priručnik berača gljiva”, izdanoj 2014. godine, u čijem su pisanju sudjelovali i pojedini članovi Udruge Ožujka.

^{Tekst realiziran u sklopu serijala Krtica - sufinanciranog iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija}

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor