Velika piletina: Kako su antibiotici promijenili našu prehranu, ali i narušili zdravlje

Kako je piletina postala toliko popularna? Odgovor se djelomično nameće sam od sebe - prije svega zato što ju je najjeftinije uzgajati - ali i zbog niza drugih razloga. Moderni uzgoj omogućio je masovnu proizvodnju, što je dovelo do veće ponude, nižih cijena i stalne dostupnosti.

Dugo se promovira kao nemasno meso bogato proteinima i siromašno mastima u usporedbi s govedinom i svinjetinom, što je dodatno potaknulo potražnju. Za razliku od drugih vrsta mesa, piletina nema značajna religijska ograničenja, pa je prihvaćena gotovo globalno.

Od 1960-ih potrošnja peradi višestruko je porasla, a piletina je danas najbrže rastuća vrsta mesa na svijetu.

Ukratko, piletina je “pobijedila” jer je najjeftinija, najdostupnija i najprilagodljivija forma mesa u suvremenom prehrambenom sustavu.

Masovna industrijska proizvodnja

Međutim, nije oduvijek bilo tako. O tome detaljnije piše Maryn McKenna u knjizi "Velika piletina" (Big Chicken: The Incredible Story of How Antibiotics Created Modern Agriculture and Changed the Way the World Eats), koja istražuje kako su antibiotici transformirali industriju peradi iz lokalne namirnice u masovnu industrijsku proizvodnju. Knjiga pritom otvara i pitanje potencijalnih rizika za ljudsko zdravlje te načina na koje bi se piletina mogla ponovno učiniti sigurnijom za potrošnju.

Priča započinje slučajem Ricka Schillera iz rujna 2013., koji je nakon konzumacije brze hrane obolio od teškog trovanja salmonelom. Kasnije je utvrđeno da je bio dio epidemije soja Salmonella Heidelberg koja je zahvatila 634 osobe u više država. Slučaj je otvorio širu raspravu o povezanosti poljoprivredne prakse i javnog zdravlja, posebno u kontekstu činjenice da se u SAD-u oko 80% ovih lijekova koristi u stočarstvu, često radi poticanja rasta životinja, a ne liječenja bolesti.

Takva praksa počinje se razvijati krajem 1940-ih, nakon eksperimenta biokemičara Thomasa Jukesa, koji je otkrio da dodaci antibiotika pilićima ubrzavaju njihov rast. To je označilo prekretnicu u razvoju industrijske peradarstva, koje od tada prelazi iz male proizvodnje u masovni, intenzivni sustav uzgoja.

Ključne figure u tom usponu bili su Cecile Steele, koja je 1923. u Delmarvi započela komercijalni uzgoj brojlera, te Jesse Jewell, koji je u Georgiji uveo model vertikalne integracije - farmeri su dobivali piliće i hranu na kredit uz obvezu otkupa gotovog mesa. Kasnije je Robert Baker popularizirao piletinu u obliku "nuggetsa“, čime je dodatno povećao potrošnju i učinio je dijelom svakodnevice.

No paralelno s rastom industrije pojavili su se i rizici. Sredinom 1950-ih uveden je "Acronizing“, postupak namakanja pilića u antibioticima radi produljenja svježine, koji je kasnije zabranjen zbog prikrivanja loših higijenskih uvjeta i povezanosti s infekcijama među radnicima.

Znanstvena istraživanja od 1970-ih, poput onog Stuarta Levyja, pokazala su da se rezistentne bakterije razvijaju u pilićima hranjenima lijekovima te mogu prelaziti na ljude. Kasnije su studije Amee Manges povezale određene E. coli infekcije s konzumacijom kontaminirane piletine, pri čemu one postaju sve teže za liječenje zbog rezistencije.

Alarm u Europi: Bakterije iz hrane sve otpornije na antibiotike

Iako je dio zemalja počeo uvoditi regulacije, u drugima su mjere kasnile zbog industrijskog lobiranja, dok je otkriće gena MCR-1 u Kini dodatno upozorilo na globalni problem otpornosti bakterija na ključne antibiotike.

Zagovaranje transparentnosti

Unatoč tamnoj strani povijesti, knjiga nudi i primjere mogućih rješenja. Francuski program "Label Rouge” pokazao je da je moguće uzgajati visokokvalitetne piliće bez lijekova, uz spororastuće pasmine i slobodan uzgoj na otvorenom, što rezultira mesom boljeg okusa i manjim rizikom od salmonela.

U Nizozemskoj je, nakon epidemije MRSA soja ST398 povezanog sa svinjama, uspostavljena suradnja između farmera poput Gerberta Oosterlakena, veterinara i države, čime je upotreba antibiotika smanjena za 50% bez gubitka profitabilnosti.

Model održivijeg pristupa predstavlja i Will Harris s farme White Oak Pastures u Georgiji, koji je prešao s industrijskog modela na regenerativnu poljoprivredu. Naglašava da dobrobit životinja ne znači samo odsutnost patnje, nego i mogućnost izražavanja prirodnog ponašanja, poput kretanja na otvorenom i traženja hrane u travi, čime se vraća prirodniji način uzgoja peradi.

Optimalna uporaba gnojiva omogućuje visoke prinose uz minimalne gubitke u okoliš

McKenna zaključuje da je razumijevanje isprepletenosti mikrobiološkog svijeta ljudi, životinja i okoliša ključno za sprječavanje budućih zdravstvenih kriza, jer svaka odluka u proizvodnji hrane ima posljedice koje se prenose sve do našeg tanjura. Ili kako piše jedan od recenzenata "Knjiga je poziv na buđenje i zagovaranje transparentnosti, odgovornosti te povratka praksama koje čuvaju učinkovitost antibiotika za buduće generacije".