• Potres
  • 15.01.2021. 10:30
  • Sisačko-moslavačka, Strašnik

Tomislav Šubić: Štala kuću gradi, to je 'stara narodna' na Banovini, u koju se i sada uzdamo!

Ja ću ostati iako imamo i sada gdje otići, ali čovjek se najbolje osjeća kod svoje kuće, koje više i nema. Spreman sam pokušati sve da dignem farmu iz pepela. Najprije kuću, a onda jedno po jedno, odlučan je Tomislav Šubić iz sela Strašnik kojeg su petrinjski i glinski potresi gotovo u potpunosti uništili.

Foto: Marinko Petković
  • 1.210
  • 361
  • 2

Na Banovni je tisuće neispričanih priča o malim i srednjim poljoprivrednicima koji su teško spajali kraj sa krajem i prije ovih katastrofalnih potresa, a koji su teško pogodili više od 3000 poljoprivrednih gospodarstva. Na njima se stanovništvo uglavnom bavilo stočarstvom, bilo da se radi o tovu svinja, proizvodnji mlijeka ili uzgoju ovaca na škrtoj zemlji, koja 'malo daje, a puno traži'.

Tomislav Šubić iz sela Strašnik ima 20 krmača u uzgoju, a nakon devet godina posla u petrinjskom Gavriloviću, prošle je godine dao otkaz i taman pokrenuo vlastiti tov svinja. Mara i Milan Šesto iz Vlahovića su jedni od većih proizvođača mlijeka na Banovini, a kojeg dnevno imaju 600 litara, odnoson ukupno 60 goveda. Kako je nekada bilo tamo živjeti, a od ove naše poljoprivrede 'nikad nije bilo lako', kazao nam je 80 godišnji Nikola Vignjević iz Donje Bačuge.

Kad državi zemlja treba više nego poljoprivrednicima

Šubića smo zatekli prošli vikend na goloj ledini, uz veći bijeli šator, pored srušene kuće u selu Strašnik, kojega su potresi gotovo sravnili sa zemljom, jer se nalazi gotovo u njihovom epicentru, između Petrinje i Gline. No, ne gubeći nadu, a utrkujući se sa zimom koja je donijela i prvi snijeg, uz pomoć nekolicine prijatelja on je bio u velikom poslu. Bentonirali su temelje za kampicu, za prvu ruku, a koju bi trebao jednom zamjeniti sigurniji i veći kontejner, kad dođu na red iz donatorske pomoći koja stiže iz više zemalja. 

Najvažnije je da je glava na ramenu, kaže nam ovaj poljoprivrednik koji je u najboljim godinama za pokretanje vlastitog posla, a onda je niz razornih potresa okrenuo poslovni plan za 180 stupnjeva u samo deset dana. "No, štala kuću gradi, to je stara narodna polovica na Banovini, koja i sada vrijedi jer ćemo, izgleda, morati najprije izgraditi novu kuću, a onda jednog dana  i štalu, kad dođe na red", staloženo priča.  

Prioritet je temelj za kampicu

Inače, Šubići imaju troje male djece, što je iznimka u ovom kraju koji površinom čini 60 posto Sisačko-moslavačke županije, a ima samo 30 posto stanovništva. Ali, ne treba nas čuditi da se ljudi mahom iseljavaju, jer u pasivnom kraju koji je sada ostao i bez drvne industrije, nema bilo kakvog posla. Stoga najava o čak 500 radnih mjesta na javnim radovima u ovoj županiji od 1. veljače, na poslovima saniranja više od 30.000 oštećenih objekata, mnogi će dočekati kao ozebli sunce.

Međutim, kad je Šubić, pripremajući se za ulazak u privatni pasao gledao e-katastar, vidio je, da se država, odnosno RH nedavno upisala na zemljište kao i obližnju šumu, a koje su ranije desetljećima koristili mještani Strašnika. "Ako državi zemlja treba više nego nama poljoprivrednicima koji bi se još htjeli njome baviti jer kooperacije u svinjogojstvu, kad je riječ o Gavriloviću, već dugo nema, onda neka im bude", sad već potišteno kaže on. Tomislav ima tri ha zemljišta, a trebao bi više zemlje za veću stočarsku proizvodnju.   

Da 'ne potonu' drži ih, čemu smo i sami bili svjedoci, dolazak njima do sada nepoznatih, ali velikih ljudi koji dolaze iz Dalmacije, Istre, Zagreba i drugih krajeva Hrvatske. "Jednostavno stanu na cesti i pitaju je li vam što treba: hrane, vode, odjeće ili obuće. Bilo što? Onda izađe čovjek i ostavi u omotnici novac!", prepričava Šubić komentiravši kako darovana svota i nije najbitnija, ali je njima svaka 'kao kuća'. "Ali i samo prijateljski stisak ruke, unatoč koroni, kao i srdačna riječ podrške je dovoljna da čovjek zna da nije ostao sam u ovim našim brdima, bez poštene ceste", skromno kaže Šubić koji drži da ima mjesta za male poljoprivrednike na ovoj 'zapuštenoj zemlji'.  

"Ja ću ostati, iako imamo i sada gdje otići, ali čovjek se najbolje osjeća kod svoje kuće, koje više i nema, ali spreman sam pokušati sve da dignem farmu iz pepela. Najprije kuću, jedno po jedno", odlučan je

Prva kampica došla u selo na 'krivu adresu'  

S druge strane, obitelj Šesto iz sela Vlahović na sreću je pretpjela samo manje štete na većoj obiteljskoj kući jer je prema prvim procjenama, njih samih, pukao samo veliki kamin, pa kuća već desetak dana nema nikakvo grijanje, a imala je centralno. Dok ga radišni Milan, koji je upravo na tome užurbano radio i za vrijeme našeg kratkog posjeta, nije, nadamo se, popravio vlastitim rukama.

Inače, Šesto su kooperanti Vindije, otkup mlijeka ide redovito, a imaju dovoljno stočne hrane za 33 mliječne krave i gotovo isto toliko podmlatka do nove ljetine. Baki Mari je na oči natjeralo suze kada se dogodio nemili događaj sa dodjelom prve kampice koje su uslijed golemih šteta od potresa na oko 5000 kuća sad jako tražena roba. Naime, kućicu je u ovo malo selo dovezla Civilna zaštita i to osobi imena i prezimena koja tu nikada nije živjela. 

Maru Šesto boli nepravda koja dijeli ljude i u ovoj nevolji

Priča nam da stariji ljudi poput nje moraju češće ustajati, a ne mogu izlaziti van na veliku studen, pa su u problemima. Na kraju im je toliko potrebnu kampicu nabavila njihova kćer. "Ta nepravda nas jako boli, da se ljude dijeli i u ovakvoj nevolji", napominje ona dok suprug Milan samo nijemo gleda u prazno, zabavljen poslom oko morta za kamin.     

Inače, dotad šutljivi Milan, a ne znamo je li to od prije ili od stresa uslijed učestalih potresa, postao je razgovorljivi kad smo krenuli put štale, da vidimo 'njegovo blago' koje je mirno počivalo na dva kata zidane štale, ukopane u brdo, na kojoj nema na sreću nikakvih vidljivih tragova potresa. Na donjoj etaži, najbliže ravnini zemlje su bili telići, njih pet, koji su mirno uživali na zimskom suncu. 

Ljudi su iz Zagreba dolazili raditi u Petrinju

Međutim, brojna i novija poljoprivredna mehanizacija, kao što su dva veća traktora bila je izmještena u voćnjak. "Bolje da je i na kiši i snijegu nego da strada u velikoj natkrivenoj garaži koja ima jake betonske stupove, ali nikada se ne zna dok nas ovako trese gotovo svaki dan i noć", trezveno ističe Milan koji se uzda u svojih deset prstiju. Dvorište im je betonirano i uredno, iako već dva tjedna spavaju 'kao zec u šumi'.

I taman kad smo pomislili da se radi možda o nečemu 'što je kapnulo' i iz EU fondova, Milan nas je odmah razuvjerio kad je samo nijemo odmahnuo rukom, dodajući da ne mogu oni proći na nikakvom natječaju jer ne mogu rješiti papire za zemlju. "To je naša nevolja, ali nema tu nikakvog pomaka jer barem zemlje, a kod nas je najviše zapuštene i neobrađivane, ima koliko god hoćete.

Mehanizacija je sigurnija vani

Rastali smo se od ovih vrijednih ljudi s gorkim okusom u ustima, jer im 'nije lako'.     

Imali smo sreće upoznati i Nikolu Vignjevića, kojeg smo zatekli ispred trošne kuće, gdje su dobri ljudi radili na krovu da barem kuću zaštite cerdama dok ne stigne cigla za obnovu dimnjaka, koji su se urušili.

Na naš upit kako se živjelo na Banovini do ovih katastrofalnih potresa, Vignjević kaže da je uvijek bilo ubitačno, ako ste morali živjeti samo od poljoprivrede, ali da su ljudi iz Zagreba dolazili u Petrinju raditi godinama u tvorničke pogone Gavrilovića, iako kooperacija tova poslije Domovinskog rata više nije radila.

Ostali na selu ni na nebu ni na zemlji  

On drži da je to tako već dugo godina, barem zadnjih dvadesetak, ali znaju i za 'bolje dane', kaže on, spominjući mater kapitalizmu koji je naše ljude, one koji se nisu snašli ili radili vani, ostavio ni na nebu ni na zemlji. Priča, ima ih dosta koji već godinama žive od socijalne pomoći ili mirovine roditelja.

"Potres je još 'mila majka' u odnosu na problem višegodišnje nezaposlenosti jer malo tko već dugo nešto kod nas i radi na selu. Pa ljudi ovdje nemaju za dva kamiona šljunka da mogu izaći iz kuće kad dođe kiša i snijeg. Gaze po žitkom blatu do 1. svibnja", otvoreno će Nikola, koji malo slabije čuje, ali 'sve razumije'.       

Nikola Vignjević ističe problem višegodišnje nezaposlenosti

Čuli smo da je Gavrilović za Petrinju, ali i cijelu Banovinu, bio ono što je željezara bila za Sisak, 'otac i majka'. Ali se onda nekad velika tvrtka okrenula preradi i trgovini, a mali uzgajivači, koji ne mogu biti svi i 'radnici i direktori', prepušteni sami sebi. Ostalo je nešto drvne industrije, ali i ona sada ne radi zbog potresa.      

To znači, kaže, ako uzgojite prase, janje ili tele, nemate ga kome prodati jer nema više ni stočnih sajmova, a sve je manje ljudi, koji su davno otišli trbuhom za kruhom, a ostali umirovljenici, kojih je sve manje. "Stoga obnova kuća, kakva god da bila, a to vam je uvijek 'velika lutrija', nema previše smisla, ako se ljudi kojih je sve manje, neće imati ovdje na selu, a ne samo u gradovima, za što 'uhvatiti' poslije ove prirodne katastrofe koja može biti i 'zadnji vlak za naš kraj'",  iz iskustva upozorava Vignjević.


Fotoprilog


Tagovi

Potres Banovina Obnova Gospodarski objekti Strašnik Tomislav Šubić Tov


Autor

Marinko Petković

Više [+]

Dugogodišnji novinar s diplomom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu koji prati poljoprivredu i prehrambenu industriju. Danas na iste teme izvještava za brojne domaće medije. Predsjednik Zbora agrarnih novinara pri HND-u.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Prosječna cijena poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj je 2019. bila 3.395 eura. Razlika između jadranskog i kontinentalnog dijela je očita. U članku, sutra točno u podne, donosimo i stanje u zemljama okruženja, ali i državama članicama EU. Više [+]