Prve četiri romanovske ovce kupili na nagovor, danas obitelj Jakovac ima vrijedno stado

Prve četiri romanovske ovce Mihaela i Arsen Jakovac kupili su tek toliko "da vide" kako će uzgoj te pasmine ići, a danas već imaju lijepo stado od 30-ak ovčica. 

"Poznanik od kojeg smo kupili prve ovce, nagovorio nas je da pokušamo i nismo požalili. Dva puta godišnje ojanje dva do četiri janjca i izvrsno su prilagođene goranskom podneblju. Treba im davati dosta zobi, ječma, pšenice i sijena jer, koliko ih se hrani, toliko one vrate. Kupci su jako zadovoljni i to je bitno, ali nama je važnije to što volimo ovaj posao, životinje i brinuti se o njima pa nam sve skupa ne pada teško", kaže nositeljica OPG-a Mihaela Jakovac kojeg je otvorila 2016. godine.

Odluka da se okrenu poljoprivredi, dodaje, zapravo je bila logična. "Suprug Arsen je umirovljeni ratni vojni invalid, a ja sam bila nezaposlena. U mojoj obitelji smo oduvijek radili na zemlji, a Arsenovi roditelji su imali OPG pa je nekako bilo logično da i mi krenemo u tom smjeru. Oni su držali krave, a mi smo krenuli s romanovskim ovčicama. Točnije, prvo smo krenuli s krumpirom, sadimo i češnjak u većim količinama, ali i ostalo povrće za vlastite potrebe, a onda na nagovor poznanika nabavili prve ovčice.

Prijavili se na natječaj LAG-a Gorski kotar 

Djeca nam pomognu koliko stignu, više Linda koja pohađa srednju školu pa je preko ljetnih praznika slobodna, a tada je najviše posla. Vrlo je vrijedna, pomaže u košnji, plijevi korov, sadi i bere krumpir s nama odraslima", doznajemo od Mihaele, Arsenove supruge i majke dviju kćeri, starije Dore i mlađe Linde.

Imali su neko vrijeme i koze, ali s njima je bilo više posla, a romanovske ovce su se pokazale odličnim izborom. Hrane i praščiće koje kupe kada imaju oko 50 kg, tako da imaju šunku, slaninu, kobasice i ostale prerađevine od provjerenog i ukusnog mesa. Gotovo da ništa ne kupuju osim šećera, soli i papra.

Godine 2018. iskoristili su priliku i preko LAG-a Gorski kotar, prijavili na podmjeru 6.3. "Potpora razvoju malih poljoprivrednih gospodarstava" odnosno tip operacije 6.31. Programa ruralnog razvoja i ostvarili pravo na bespovratnih 15.000 eura od čega su polovicu već dobili, a ostalo će nakon potpune realizacije. "Aplicirali smo i godinu prije, ali nismo prošli. Nismo se dali smesti i ponovili smo prijavu sljedeće godine, prihvatili su naš projekt, a do sada smo realizirali jedan dio - kupili smo solarnog pastira i špricu protiv korova za krumpir. Traktor koji imamo je iz osamdesetih godina i traži puno ulaganja tako da će novi, kada ga nabavimo, dobro doći", uvjereni su. 

Dobivena sredstva, naglašavaju supružnici, odskočna su daska za male poljoprivrednike i šteta je ne iskoristiti ih što je više moguće. Bez obzira što nisu od prve uspjeli, nisu odustali, a to preporučuju i ostalima. "Treba biti uporan i ići do kraja, ne se bojati i ne žaliti. Sve se događa s razlogom pa tako i mi mislimo da je morao postojati neki razlog zašto nismo prošli odmah. Sada idemo u nove pobjede, a posebno nam je drago vidjeti da se starija kći vidi u tome", zadovoljni su Mihaela i Arsen čija će investicija koštati puno više od dobivenog i oni su toga svjesni, ali svejedno im je to velika pomoć.

Šteta je da ljudi ne vide prednosti života na selu

Vlastite zemlje imaju vrlo malo, ali im susjedi daju svoje na korištenje. U susjedstvu, naime, gotovo da više i nema ljudi pa je sreća da barem netko održava zemlju, a svima je drago vidjeti da ima onih koji ostaju na selu i bave se poljoprivredom. Za sada su zadovoljni razvojem djelatnosti, a prodaju sve na kućnom pragu.

"U Mrkoplju, gdje živimo, ima dosta vikendaša koji vole kupovati zdrave domaće proizvode od provjerenih proizvođača. Ljudi dođu kod nas, vide što i kako radimo, za našim stolom kušaju hranu koju rado podijelimo s gostima uz ugodno druženje, i zaista znaju što kupuju. Kada ih poslužimo s našim špekom, kobasicama i sirom, to je za goste prava uživancija", smiju se Jakovci. Sir radi Mihaelina mama i u njega se svi odmah zaljube. Arsen žali tek što nemaju grožđa pa da i vino bude iz vlastite proizvodnje. No, pravo domaće vino donese im kum. 

Žao im je da se sve manje ljudi odlučuje ostati ili vratiti živjeti na selo. "Zemlje ima, kuće su prazne. Šteta da ljudi ne vide prednosti života na selu, lijepo je biti svoj na svome, a ne negdje u tuđini. Nama je život ovdje ugodan, družimo se, svi se na cesti pozdravljamo, pomažemo jedni drugima i osjećamo se, kako se kaže, "kao ljudi". U gradu je situacija drugačija. Ovim putem pozivam sve koji žele raditi, a imaju mogućnost živjeti u manjoj sredini, neka pokušaju, neće im biti žao", govori Arsen kojemu je rad na zemlji i sa životinjama prava terapija. 

Imamo za što živjeti i ništa nam ne nedostaje

Kao branitelj je prošao Hrvatsku uzduž i poprijeko, nema kutka koji nije upoznao. "Bio sam mlad kada sam se dragovoljno prijavio u Hrvatsku policiju i uskoro sam završio u Specijalnoj policiji, no nisam bio svjestan o čemu se tu radi. Zaista nisam znao što me snašlo. Došli smo u Topusko i doživjeli prvo vatreno krštenje, ostao sam šokiran i nisam mogao vjerovati da je počeo rat! U onakvim okolnostima, mladi čovjek, a ja sam tada imao 21 godinu, preko noći ostari. Nastradao sam u Oluji i teško mi je prisjećati se tih dana. Srećom smo se kasnije Mihaela i ja našli, ostali u Mrkoplju živjeti i raditi i idemo dalje. Imamo za što živjeti i ništa nam ne fali", kaže.

U budućnosti bi željeli proširiti djelatnost na turizam pa su tako kupili kuću koju će renovirati. Za to je najzaslužnija kći Dora, nutricionistica i kuharica, koja bi voljela ostati u Mrkoplju i ovdje dalje razvijati posao. "Dora se želi time baviti. Kaže da ima dobar osjećaj u vezi ruralne kuće za odmor i da bi to išlo pa ćemo učiniti sve što možemo da joj pomognemo u ostvarenju njenih snova. Ima prostora i za otvaranje kušaonice, ali otom-potom, ne može se sve odjednom", kažu Arsen i Mihaela koji će i mlađoj kćeri, Lindi, pokušati omogućiti da ostvari svoje poslovne ambicije kada za to dođe vrijeme.