Posavski pioniri u proizvodnji kulena od jaretine!

"Ajde cure moje, izađite van da vas slikaju, ne bojte se", tepala je svojim kozama Anka Vokičić iz Doline, sela u novogradiškoj Posavini, dok ih je nagovarala da iz staje izađu na dvorište.

"Znate, suprug Stjepan i ja jako smo zavoljeli te lijepe i umiljate životinje. Svaku znam po imenu, a i jarićima dajemo imena. Najveći ljubimac nam je ovaj crni vražićak koji nam se svojim maženjem uvlači pod kožu".

Imaju stalne kupce za domaći polutvrdi sir i mesne specijalitete

Tako o svom stadu od dvadesetak mliječnih koza govori Anka, a s mnogo ljubavi o njima priča i Stjepan. Iako kod nas od davnina postoji izreka kako je koza sirotinjska krava, danas se mnogi ne slažu sa tim. Među njima je i obitelj Vokičić. Činjenica je da je koza veoma isplativa domaća životinja zahvalna za uzgoj. U prehrani se koristi njeno meso, mlijeko te mliječne prerađevine koje su na glasu kao veoma zdrave.

Vokičići su do prije desetak godina, kao i većina Slavonaca u tom dijelu novogradiške Posavine, bili poznati po govedarstvu i proizvodnji mlijeka. Držali su desetak muznih krava i uz ratarsku proizvodnju solidno živjeli.

Uživaju u društvu s kozama

No, kada su nastali problemi s mljekarama koje su se na tom području bavile otkupom mlijeka, Anka i Stjepan su na čuđenje mnogih tradicionalno orijentiranih stočara, 1998. godine u Varaždinu nabavili matično stado koza, pasmine francuska alpina.

Bili su među prvima u Brodsko-posavskoj županiji koji su se odlučili za koze.

Za proizvodnju kozjeg mlijeka odlučili su se i zbog niza terapijskih osobina koje su značajne za ljudsko zdravlje. Iako se polutvrdi kozji sir proizvodi autohtono na području jadranskog primorja i otoka te Hercegovine i Crne Gore, svog konkurenta našao je i u Slavoniji.

"Nama je ovo lakši i unosniji posao nego s kravama, više uživamo u društvu s kozama s kojima smo se sprijateljili. Kupili smo ih radi proizvodnje mlijeka koje smo jedno vrijeme prodavali mljekari, a kad su i tu nastali problemi, počeli smo proizvoditi domaći polutvrdi kozji sir", kaže Stjepan.

Specijaliteti: kulen i kobasice od jaretine

Budući da u selu i okolici nisu mogli prodati sve količine sira, vrijedna i agilna Anka krenula je na sajmove, izložbe i tržnice od Nove Gradiške, Slaonskog Broda, Osijeka, Zagreba pa sve do Dubrovnika gdje se ubrzo pročulo za kvalitetu njihova sira pa, kaže, nemaju problema s plasmanom.

"Sve što proizvedemo to i prodamo. Imamo dosta stalnih mušterija koji dolaze kod nas ili im šaljemo naše proizvode u Zagreba i druge gradove", zadovoljna je Anka koju su dobro upoznale i gospođe na zagrebačkom Kvatriću.

"Imamo i posebne specijalitete", pohvalio nam se Stjepan dok je iz pušnice iznosio kulenove i kobasice od jaretine. Jareće meso spada u kvalitetne vrste mesa koje su veoma cijenjene, kako u svijetu, tako i na našim prostorima. Koliko zna, među prvima u Hrvatskoj počeo je proizvoditi takve suhomesnate proizvode. I to je mnogima bilo čudno - umjesto klasičnog slavonskog kulena od svinjetine, Vokičići proizvode delikatesni kulen od jaretine koji je također našao svoje kupce!

U proizvodnji kozjeg mesa inače se koriste različite mesnate pasmine poput burske koze te križanci domaće s plemenitim pasminama koza. Pri odgovarajućoj hranidbi postižu dnevni prirast iznad 200 grama, a indeks jarenja je visok i vrlo često po jarenju daju dvoje jaradi. Unatoč svim kvalitetama jarećeg mesa i sastavu koji u bitnom utječe na zdravlje ljudi, u hrvatskim mesnicama i u restoranima jaretina se vrlo rijetko može pronaći. Država preslabo vodi brigu o uzgajivačima koza i nema organiziranog otkupa mesa, kao ni zaštite uzgajivača.

Spojili ugodno s korisnim

"Ove kulene i kobasice radimo prema sličnim receptima kao i kulen od svinjetine, s istim začinima, samo što je ovaj nešto lakši i ima specifičan miris i okus koji nekim gurmanima posebno odgovara", kaže Stjepan dodajući da nema posebne tajne, ali da pridaje veliku važnost sušenju.

Bitan faktor za kvalitetu mlijeka i mesa je i ishrana koza. U svom malom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, Vokičići su svu ratarsku proizvodnju podredili svom stadu za koje proizvode kvalitetnu hranu: djetelinu, kukuruz, tritikale, ječam i zob.

Unatoč mnogobrojnim problemima u poljoprivredi, ovi vrijedni i skromni ljudi ne kukaju, kažu proizvedu dovoljno da od toga mogu normalno živjeti. Da su mlađi proširili bi proizvodnju, ali zadovoljni su i ovim što imaju i što rade.

Za pokretanje farme koza nisu potrebne velike investicije, za početak je potrebno zemljište veličine između 300 - 500 m², objekt natkriven nadstrešnicom do 100 m², 20 - 30 koza za početak te jarac za rasplod.

Treba im osigurati hranu i sijeno, prostoriju za mužnju te muzilicu, a olakotna okolnost je da koze mogu i same na pašu ukoliko u blizini postoje pašnjaci. Cijela investicija ne zahtijeva visoka ulaganja, a uloženo se vraća višestruko. Ovo je odličan projekt za sva manja gospodarstva jer farmu jednostavno može održavati jedna obitelj, bez dodatnog angažiranja drugih djelatnika.

Njihov recept za život je jednostavan – spojili su ugodno s korisnim. Kažu, kada se nešto voli ništa nije teško. Rad s umiljatim životinjama svojevrsna im je i radna terapija.

Zbog visoke biološke vrijednosti, jareće meso je sve više traženo u razvijenim zemljama. Mlada jaretina ima određene prednosti u odnosu na druge vrste mesa domaćih životinja, prije svega u manjoj količini masnoće, što ju čini dijetetskim i lakoprobavljivim proizvodom. Zbog svoje nesumnjive kvalitete, jareće meso je kod nas i u susjednim zemljama u maloprodaji i do 20% skuplje od janjetine ili teletine.

Slobodno se može reći da koze spadaju u produktivne životinje čiji uzgoj nije skup. Potvrda za ovo je činjenica da dobro odgajane mliječne koze plemenitijih pasmina u dobi od oko dvije godine proizvedu tokom laktacije 10 - 15 puta veću količinu mlijeka od njihove tjelesne mase (500 - 700 litara), odnosno oko 2,5 - 3 litre na dan po grlu (visokomliječne čak i do 5 - 6 litara). Takve koze mogu, dakle, dati toliko mlijeka da otplate same sebe unutar 10 mjeseci.