Mlijekom hrane telad i supruga napravi nešto sira jer prodaje zbog potresa nema

"Supruga Ljiljana napravi nešto sira za nas. Priljeva novčanih sredstava trenutno nemamo, ali bit će nešto od prodaje mesa“, opisuje nam Zoran Arbutina trenutni život svoje šesteročlane obitelji u selu Drenovac Banski nedaleko Gline. Imaju, naime, šest krava čije mlijeko su donedavno prodavali lokalnom siraru, ali u novonastalim okolnostima otkup je otkazan.

"Krave su se otelile pa se sada telad hrani njihovim mlijekom. Ostalo pomuzemo i koristimo za vlastite potrebe“, pojašnjava kakva je situacija u potresom pogođenom mjestu. Inače, nekada dok je mlijeko otkupljivao Dukat, držali su više stoke. Nakon prestanka otkupa, mnogi mali poljoprivrednici s područja Banije prebacili su se na sustav krava-tele, doznajemo od našeg sugovornika.

U nedavnom su potresu ostali bez doma pa su tjedan dana bili primorani spavati u autu. Njih šestero stiskalo se tako u skučenom prostoru. I nema ljutnje, nema žaljenja ili kritike na sustav, već se kod njih osjeti samo zahvalnost što su, naglašava, uz veliku pomoć dogradonačelnice Gline, dobili mobilnu kućicu. "U trenutku drugog, razornog potresa, svi smo bili u dnevnom boravku. Kada je počelo tresti, supruga je ugrabila jedno dijete, ja drugo, a starije su istrčale s nama van“, nastavlja Zoran.

Štala je također nastradala, ali za sada se ne čini opasnom za životinje. "Samo da više tako jako ne trese“, priziva i nada se boljim danima. Hrana za stoku također nije uništena pa barem s te strane imaju sreće. Pitamo ih za nakupce, jesu li dolazili. "Kod mene nisu bili, ali znam za ljude koji su bili prisiljeni prodati jer nisu imali kamo s blagom“, odgovara nam.

Od poljoprivrede se može živjeti

Nastavlja da su odmah nakon potresa svi prijatelji zvali, da je dolazilo mnogo ljudi pripomoći, čudo jedno, kako sam kaže. I svima se od srca zahvaljuje što ih nisu ostavili same, na milost i nemilost prirode, koja je pokazala da zna biti itekako okrutna.

Od poljoprivrede se na ovim prostorima da živjeti pa napominje da se planira nastaviti time baviti i u budućnosti. "Nemamo puno, ali imamo sve osnovno što nam treba. Trudimo se da djeci ništa ne fali, da cure mogu ići na izlete i da budu zadovoljene ostale njihove potrebe“, govori.

Što se tiče razvoja ove grane u Hrvatskoj, smatra da će stvari krenuti nabolje, da će biti više razumijevanja za male poljoprivrednike i da će se neke stvari 'posložiti'. Vjeruje da će najavljene kontrole onih koji su neopravdano koristili poticaje dati rezultata i da će se novac početi raspoređivati ravnomjernije i u skladu sa zakonima. "Ako krene u tom smjeru, bit će bolje“, optimističan je.

Porušene kuće

Obitelj Arbutina morala je prije dosta godina iseliti iz stare kuće radi odrona zemlje i problema s pristupom. Od države su dobili na korištenje kuću u kojoj su donedavno živjeli. "Nije bila useljiva tako da smo puno u nju uložili. Nedavno smo konačno i djevojčicama sredili sobu da im bude ugodnije, a onda nas je ovo snašlo. Eto, dobila je crvenu naljepnicu i predviđena je za rušenje“, doznajemo od Zorana koji ne voli o životnim nedaćama puno pričati pa gotovo svaku riječ treba iz njega izvlačiti. Kaže nam da je i njegova rodna kuća također jako nastradala.

Već je mjesec dana od potresa i dojmovi su se već pomalo slegli. Naučili su se na život u mobilnoj kućici, ali veli da su djeca doživjela priličan šok i da reagiraju sa strahom na svako novo podrhtavanje. Baš radi njih on i supruga pokušavaju biti što jači i pribraniji, makar priznaju da nije niti njima svejedno kada tlo počne podrhtavati.

Ponosni roditelji

Svjesni da kreće nastavak 'online' školovanja, pitamo ih imaju li školarke uvjete za praćenje nastave. "Imaju cure laptop, ali je problem s internetom. U kuću ne možemo, a kontejner je izgleda predaleko od rutera pa je internetska veza slaba i često prekida. Čekamo Telekom da to dođe srediti. Zovem ih svaki dan, ali valjda imaju previše posla pa ne stižu do nas“, govori Zoran koji nije naučen za sebe puno tražiti i ne voli nikoga kritizirati, ali teško mu pada što djeca nemaju uvjete koje zaslužuju. 

Govori za kraj kako jako vole životinje i pomažu u radu koliko i kada mogu i žele. "Osim toga, naša najstarija ide u prvi srednje, u gimnaziju, i dosta je dobar đak. Išla je već po raznim natjecanjima“, ponosni su roditelji Ljubica i Zoran Arbutina.