Franjo Stojanović: Moja generacija je najnesvrstanija - nisi mladi, a ni stari poljoprivrednik

Anica i Franjo Stojanović iz Babine Grede u stočarstvu su od 2013. kada su izgradili farmu. Prije toga Franjo je više od deset godina radio s bratom, nakon čega je svaki samostalno preuzeo dio proizvodnje. Dio zemlje i danas obrađuju zajedno, kao i neke druge poslove, ali svatko vodi vlastito gospodarstvo.

Franjo Stojanović se s obitelji bavi isključivo proizvodnjom mlijeka, a u staji imaju 84 muzne krave. Mlijeko predaju mljekari, no s otkupnom cijenom, kao ni većina proizvođača, nisu zadovoljni. "Troškovi su porasli, radna snaga, sve je otišlo gore, a cijena je ostala ista“, komentira ovaj stočar iznos od 51 do 52 eurocenta po litri s PDV-om.

Koliko se još mali i srednji proizvođači mogu širiti?

U razgovoru se otvorilo i pitanje budućnosti stočarstva te smjera u kojem idu potpore i ulaganja.

Franjo smatra da se proizvođači poput njega često nalaze u nezahvalnoj poziciji. Više nije mlad poljoprivrednik, ali istovremeno nije ni proizvođač koji na jednostavan način nastaviti povećavati proizvodnju. "Ja više nisam mladi poljoprivrednik, ni po radnom stažu, ni po životnim ni godinama u gospodarstvu. Ova moja generacija je najnesvrstanija. Nisi star, nisi mlad. Nisi više nigdje“, sjetno kaže ovaj 42-godišnjak .

Problem vidi i u tome što se kroz pojedine mjere i natječaje proizvođače potiče na daljnje povećanje proizvodnje. No, za farmu koja već ima 84 muzne krave, novi bi rast značio dodatna ulaganja u objekte, mehanizaciju i radnu snagu.

"Ako sada imaš 80 krava, traži se da digneš još 25 ili 30. Znači, moraš praviti novi objekt i zaposliti još radnika. Umjesto da su sačuvali ovo što imaju“, stav je ovog stočara. On smatra da budućnost domaće proizvodnje ne bi trebala počivati samo na stalnom povećanju broja grla, nego i na očuvanju postojećih gospodarstava koja već imaju izgrađenu infrastrukturu i iskustvo.

Privikavanje na robotizaciju

Kada je riječ o hranidbi stoke, dio potrebne hrane proizvode na vlastitim površinama, dok određene količine ipak moraju kupovati.

Mliječnost se kod njih kreće oko 31 do 32 litre po kravi, no proizvodnja se trenutno prilagođava novom sustavu mužnje. Naime, na farmi su nedavno ušli u proces robotizacije, pa se proizvodnja još uvijek nije u potpunosti ustalila. Još se svi navikavaju, i krave i oni.

No, roboti bi im trebali dugoročno olakšati rad, posebno u situaciji kada je sve teže pronaći kvalitetnu radnu snagu. Upravo je nedostatak ljudi jedan od najvećih izazova s kojima se Stojanovići danas susreću.

"Imamo jednu zaposlenicu koja nam u svemu pomaže, no suprug i ja također sve radimo", priča nam Anica Stojanović dodavši da je uvođenje robotizacije u tom smislu donijelo određeno olakšanje, iako posao nije nestao.

Dio mužnje sada obavlja robot, dok dio krava još uvijek ide u izmuzište, a životinje je potrebno nadzirati i prilagođavati ih novom sustavu. "Bilo je jako teško u početku. Ušla bih u kuću pred ponoć, a djeca pitaju što ima za jesti", prisjeća se ova mlada žena.

Radni dan počinje prije zore

Život na farmi nema radnog vremena, što bi se reklo - ni svetka ni petka, a dan Stojanovića počinje u ranim jutarnjim satima. "Budimo se u četiri i dvadeset, dižemo i idemo na mužnju. Nakon toga slijedi briga o teladi, čišćenje i hranidba, a zatim doručak. No, ni tada nema pravog odmora", opisuje Anica.

Potrebno je ponovno obići staju, provjeriti životinje, pratiti telenja i reagirati ako se pojavi bilo kakav problem. Poslijepodne, oko pola četiri, ponovo su u štali.

S uvođenjem robota dio se posla promijenio, ali se pojavila i potreba za češćim nadzorom dok se krave ne priviknu na novi način rada.

Ženska telad ostaje za obnovu stada

Na farmi se nastoji što prije prodati muška telad, prvenstveno zbog ograničenog prostora, dok se ženska ostavlja za daljnji pomladak stada.

Na taj način osiguravaju vlastitu obnovu proizvodnog stada i smanjuju potrebu za stalnom nabavom novih grla.

Bez velikog nasljedstva

Iako danas imaju ozbiljnu proizvodnju, Stojanovići nisu, kako bi netko pomislio, nasljedili imanje. Franjo i njegov brat Ivo nakon smrti oca prije 30 godina, ostali su s majkom, a početak je bio skroman, od svega nekoliko krava i desetak jutara zemlje. "Bila su to gospodarstva s pet, šest krava i nisi znao ni gdje si ni što si. Onda smo brat i ja odlučili krenuti zajedno u ozbiljniji posao.“

Kako su godine prolazile, pojavila se mogućnost korištenja fondova i ulaganja u razvoj gospodarstva. Kupovali su zemljište, ulagali i postupno širili proizvodnju. Danas, kaže Franjo, gotovo sve što imaju sami su stekli. "Nismo od nikoga ništa naslijedili. Osim nekih desetak jutara zemlje. Sve ovo ostalo sami smo kupovali“, ističe ovaj stočar koji ne može niti zamisliti da radi nešto drugo.

Njihov put nije bio jednostavan. Bilo je problema s infrastrukturom, među ostalim i s električnom energijom, kao i s administrativnim dijelom pripreme i provedbe projekata. Za korištenje dostupnih sredstava, kaže, potrebno je imati znanje, strpljenje i puno upornosti.

U njihovom slučaju, ulaganja su značila i ulazak u kredite i preuzimanje velikog financijskog rizika, ali bez toga, kaže, nije bilo moguće izgraditi farmu kakvu danas imaju.

Toplinski stres sve je veći problem

Kao i brojni drugi stočari, Stojanovići se posljednjih godina sve više suočavaju s posljedicama visokih temperatura. U štalama su postaviili ventilatore i prskalice kojima pokušavaju ublažiti toplinski stres kod krava.

"Teško podnose visoke temperature. Baš se vidi po njima da su nervozne“, kaže Anica i objašnjava da toplinski stres ne utječe samo na količinu nego i kvalitetu mlijeka. Životinje slabije jedu, a javlja se i problem s reprodukcijom. Zbog toga ih je potrebno dodatno rashlađivati i stvarati što bolje uvjete tijekom toplinskih valova.

Na temperature iznad 30°C najosjetljivije mliječne krave

"Nije toliko manja količina mlijeka koliko se vidi da mu kvaliteta opada. Manje jedu, a i reprodukcija oslabi“, objašnjava, a Franjo nadodaje već poznatu činjenicu kako se krave lakše nose s hladnoćom i minusom nego vrelim ljetom.

"One bolje trpe minuse nego ove visoke temperature“, zaključuju Stojanovići.

Ljubav prema lipicancima dio obiteljske priče

Uz govedarstvo, u obitelji Stojanović postoji još jedna velika ljubav, a to su konji lipicanci.

Franjo ima dvije kobile, a briga o njima dio je svakodnevice, iako zbog obaveza na farmi nema uvijek dovoljno vremena.

"Mislim da nam je to genetski, zato što su svi u obitelji bili u tome. Tako sam i ja. To je nešto što voliš i što ti dođe samo od sebe“, kaže Franjo koji sudjeluje na pokladnim jahanjima, kada mu obaveze na farmi dopuštaju. A to je najčešće zimi. "Nakon jutarnjih poslova, on se izgubi kod konja. Hrani ih, pere, češlja", prepričava Anica dok se njezin suprug Franjo zadovoljno smješka jer, kako kaže stara pjesma, "Konji bijelci, konji bijelci, to su Babogredci".

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor