Farma mu i dalje ruševna, a kredit mora otplaćivati do 2021.

U blizini sela Cerić imao je svinjogojsku farmu s 300-tinjak svinja u tovu i obitelj je od rada svojih ruku dobro živjela, no ratne 1991. godine, za danas 69-godišnjeg Ivicu Mandića, sve je krenulo nizbrdo. Propali su pokušaji da obnovi farmu na kojoj i 20 godina kasnije raste korov, a ostao je kredit kojeg od mizerne mirovine mora otplaćivati do 2021. godine!

- Farmu smo sagradili 1977. godine i sve do tog nesretnog rata lijepo smo živjeli pošteno radeći - počinje priču Ivica Mandić, koji u obiteljskoj kući u prigradskom naselju Mirkovci danas sa suprugom Lucijom (69) preživljava od - 350 kuna. Toliko im, naime, mjesečno od njihovih malih mirovina ostane kad plate 1.000 kuna ratu kredita i režijske troškove.

Obitelj je odmah nakon rata pokušala obnoviti farmu, odlučili su i podići kredit kako bi opet krenuli u posao, no te 1998. godine lokacija na kojoj je njihova farma bila je minirano područje.
- Bojao sam se kredita, ali bio sam sretan da mogu krenuti opet s farmom. Ali, pokazalo se da sam vjerovao obećanjima od kojih nije bilo ništa - nastavlja Mandić. Kako kaže, od HBOR-a je dobio 140.000 kuna kredita, kupio je i građevinski materijal, ali do razminiranja dolazi tek četiri godine kasnije, koncem 2002. godine.

- Vjerujući da će biti razminirano, digao sam kredit i uredno ga vraćao, a farma je ostajala ruševina - kaže i dodaje kako su tada krenule nove "zavrzlame", koje do danas nisu riješene, unatoč njegovoj upornosti. Kroz godine ono što je ostalo od farme propada, dio građevinskog materijala mu je pokraden, razbolio se... Kredit je bilo sve teže vraćati, pa su došli reprogrami, kamate, obustava na mirovinu...

- Kredit sam digao i dakako, znam da ga moram i vratiti, kaže Mandić, pitajući se što je, u isto vrijeme, s naknadom za ratnu štetu koja je na njegovoj farmi bila procijenjena na tadašnjih 213.000 hrvatskih dinara?

- Nikada nisam vidio ni kune! Plaćao sam vještake, odvjetnike, pokušavao sudskim putem i ništa. “Mrak” je ovo što sam doživio. Nakon godina poštenog rada sve je otišlo nizbrdo i u ovim godinama prisiljen sam voditi ovakve bitke, kaže. Pokušao je i prodati negdašnju farmu kako bi do kraja otplatio kredit što se pokazalo neizvedivim, jer je i jedini interesent odustao. Mandić kaže da ni novca za odvjetnike više nema, pa ni 100 kuna da djed i baka daju unuku studentu u Zagrebu.

Žalio se i u Strasbourg

Ivica Mandić skupio je hrpu dokumentacije o svom nezavidnom slučaju i godinama već piše i papire šalje na sve moguće državne institucije. Kaže da je proteklih godina pisao premijerima, Vladi i ministrima, pa i političkim strankama, pokušavao je i na lokalnim razinama tražiti izlaz. Četiri dana 2006. prosvjedovao je u Zagrebu spavajući pod klupom, a žalio se i u Strasbourg.

Autor: Sanja Butigan