Dravske guske Josipa Varge

Da bi točno prebrojio koliko na dvorištu ima malih životinja, peradi i kunića (da četvoronožne kućne ljubimce sad ne spominjemo), Josip Varga iz Pribislavca, strukom prodavač, mora se jako dobro koncentrirati.

Kunići, patke, guske, kokoši, golubovi, kanarinci...

No, ipak, najviše se ponosi nečim što se u njegovoj obitelji drži još od vremena njegova pradjeda.

Guske plemićkog porijekla

- Imam guske, naše autohtone dravske guske koje su u našoj obitelji više od 100 godina! Naše pleme, naš uzgoj... Moj je pradjed Ignac Varga (1883. - 1949.) bio jedan od dvaju dvorjanika (povjerenika) grofa Eugena Feštetića zaduženih za vođenje njegovog velikog imanja, pa je obitelji u naslijeđe ostavio tu sklonost životinjama, uzgoju onoga što je vrijedno, naše, kao što su te naše, plemićkog porijekla dravske guske...

To su održali i moj djed i moj otac Marijan (65) koji s mojom majkom Marijom (63) sad najviše trpi jer brine za svu tu živad dok sam ja na bolovanju (a već dosta dugo imam problema sa zdravljem, kičma me muči)... Trpi i supruga Margareta i kćerke Mirjana (10) i Rahela (4) jer i one, osim ove najmanje, imaju puno posla...

Nema pašnjaka

- Ali za to što mi imamo na dvorištu - vrijedi se pomučiti. Naša dravska guska među kritično je ugroženim pasminama, jako je malo ima i zato je moje jato dragocjeno. Imam pet gusana i 13 gusaka, uspijevam svake godine uzgojiti dosta podmlatka, ali rijetko je to više od četiri, pet guščića po guski... Ti naši žibeki su osjetljivi, traže pažnju, brigu, uvjete, a vidite da nema više otvorenih pašnjaka s barama na kojima se nekad sve bijelilo od jata gusaka. Uz naše guske, imam i labudaste guske (kanadske) koje uzgajam u čistoj krvi, tri su gusana i pet je gusaka...

Zbrojite kljunove

- A ostalo? Pa da probam nabrojiti: imam indijske patke trkačice i mošusne patke, zagorske pure, kokoši hrvatice i međimurske (isto autohtone pasmine), bantam kokoši (“Đurek i Katica”), onda su tu golubovi visokoletači, nubijske grlice, hrvatski gušani, pa listonoše, imam petnaest malino kanarinaca koji pjevaju najsličnije slavuju, imam kuniće njemački šarac (po novom je to orijaški šarac)... Dakle, peradi (patke, guske, kokoši) je više od 220 kljunova, a tu treba pribrojiti još oko 150 golubova, pa izračunajte.

Nemojte me pitati zašto jer to je cijeloj obitelji u krvi, mi od toga ne možemo pobjeći niti se toga želimo ostaviti.

Makar zna biti i teško. Sjetite se kakva je bila ova godina... Suša, velike vrućine, znate koliko se puta na dan nosilo na stotine litara friške vode da se sve to osvježi, utaži žeđ... Za hranu je bio najmanji problem jer nabavi se koliko treba kukuruza, ječma, pšenice, tritikala, sjemena uljane repice, grahorice za golubove i točno već znamo čega koliko trebamo. Uglavnom, na godinu gledano, to vam je preko deset tona zrnja, da zeleno sad ne važemo.

Ljubav je plaća

Poslije suše strašno su skočile cijene hrane. Financijski gledano, mogli bismo se i pokrivati s prodajom podmlatka, pa i uz današnje cijene hrane, ali oduvijek je bilo: na posel, trud, to si treba jednostavno pozabiti! Nema plaće. Plaća je uživanje u ljepoti tih ptica, ljubav, a još i više kad znamo da se na našem dvorištu čuva nešto - naša dravska guska, kokoši hrvatice i međimurske kokoši, što je naše naslijeđe, naša vrijedna herbija od pradjedova i djedova koja ne smije nestati.

Dok smo mi tu, to naslijeđe neće nestati!

Autor: M. Belčić