Bez desne šake isplatio kredit i povećao farmu!

"Baš sada orem, nazovi me za sat, dva." Nazoveš za dva sata, a čovjek kaže, "aj molim te za 20 minuta ili još bolje navečer oko pol devet, tada sam sigurno kući i imat ću malo vremena."

Skup rečenica koje je novinar koji prati poljoprivredu čuo sto puta na proljeće kada na drugoj strani žice ima stvarnog poljoprivrednika koji živi i radi na zemlji. Tako ni ovaj put nije bilo iznimke.

Jedino što odskače od svih uobičajenih priča jest to što je ovog puta sugovornik bio čovjek koji je 2008. godine ostao bez pola desne šake radeći na kombajnu, koji je u teškom životnom trenutku, kada bi većina sve poslala kvragu, udario kontru i odradio više nego desetorica drugih s dvije ruke. Radi se o Ivici Gojaku iz Zastinja kod Turnja u Karlovačkoj županiji.

Četrdeset i pet minuta muke

"S kombajnima radim od kada sam bio dijete. Znaš kako je to na selu. Dva sam ja dokusurio, a treći je mene. Ma nema veze. Sve ti je to kako posložiš u glavi. Ako odlučiš plakati, potonut ćeš, a ako odlučiš raditi, radiš", govori Gojak i istovremeno baca pogled na završetak svoje ruke, na mjestu gdje su nekada u nastavku bili dlan i prsti.

Zvuči jednostavno kada se stavi na papir i pročita, ali pitanje je koliko bi nas uspjelo tako nastaviti živjeti da se našlo u njegovoj situaciji. Šaku je izgubio 7. listopada 2008. godine, početkom te godine je dignuo kredit od milijun kuna za poljoprivredne strojeve, a imao je i malo dijete još u pelenama.

S jednom rukom odradi što i desetorica s dvije

Roditelji su veći ljudi u godinama, brat je odvjetnik koji radi do kasnih večernjih sati. Žena mora paziti na malo dijete. Tko bi mu što mogao prigovoriti da je zapustio zemlju i prodao farmu? A on nakon manje od osam godina nema više kredita, povećao zemlju koju obrađuje i broj grla na farmi s 50 na 70, reže papke na svinjama s jednom rukom. I da ne zaboravimo, dobio je još jedno dijete.

"Čistio sam kombajn i u djeliću sekundu mi je povukao ruku. Nitko nije bio sa mnom. Stroj mi je četrdeset i pet minuta vukao ruku. Nekako sam uspio doći do mobitela, nazvao brata i prijatelje koji su došli, ugasili kombajn i izvukli mi ruku. Odpeljali su me na hitnu. Tamo su mi htjeli rezati ruku ispod lakta, ali to nisam dao. Došao sam do drugog doktora iz Rijeke koji mi je skinuo kožu s noge i spasio mi pola šake", kaže Gojak pa nastavlja:

Ideš, padneš, nastaviš

"Možeš samo zamisliti kako mi je bilo. Malo dijete, milijun kuna kredita, hipoteka na cijelo imanje i dva jamca. U jednom trenutku pomisliš, pa bolje bi bilo da te nema. Tada sam išao na rehabilitaciju kod doktora Živkovića u Zagreb. To je čovjek i pol. On mi je rekao ili ćeš raditi ili ćeš propasti, udario po leđima prijateljski i rekao - ma vidim ja da si ti borac, da ćeš ti uspjeti.

Onda počneš razmišljati što i kako dalje. Moja obitelj je na toj zemlji četiri generacije. Ne možeš tek tako odustati. Pa onima koji su to stvarali od početka je bilo teže nego meni danas. I onda kreneš. Probaš, ideš, ideš, pa padneš, digneš se i nastaviš. Nisi tu sami, obitelj je uz tebe. Kasnije se naučiš i radiš."

Danas na njegovu farmu dolaze ljudi iz najpoznatijih hrvatskih agrarnih tvrtki i bez imalo ustručavanje mu kažu da ako ikad zaželi da može doći raditi kod njih jer takvog radnika nisu vidjeli. Radi od četiri ujutro do 10 sati navečer. Posljednjih dana je sam, jer mu roditelji moraju kod doktora, a supruga radi. Dok ore na polju, Gojak razmišlja o budućnosti, prodaji mesa i mlijeka na kućnom pragu. Vidi on isto kao i drugi hrvatski seljaci, da je situacija u mliječnom sektoru sve teža te da treba naći druge načine da se prehrani obitelj. Smanjiti proizvodnju, ali dignuti kvalitetu. Naći će on način kako i da to ostvari.

"Znaš, ja ti ne pijem vino, a držim vinograd s 2.200 panja. To je moj djeda posadio i nisam ga htio zapustiti. Ja neću, neka ga zapusti moj sin ako to bude htio, ali ja ne mogu", kaže Gojak.