Šafranika

Sinonim: - | Engleski naziv: Safflower | Latinski naziv: Carthamus tinctorius L.

Šafranika

Šafranika je biljka mediterana, a porijeklom je iz Egipta. U 16. stoljeću je prenesena u Englesku, a odatle se raširila i na druga područja. Šafranika je grmolika jednogodišnja biljka, kožastih, jajolikih i nazubljenih tamno zelenih listova. Cvijet je jarko žute do narančaste boje, koji sušenjem prelazi u crvenu. Šafranika se upotrebljava u farmaceutskoj i prehrambenoj industriji te za bojanje tkanina u tekstilnoj industriji. Ulje šafranike se koristi u prehrani, ima visok sadržaj linolne kiseline i vitamina K i E. Sjemenke se koriste u prehrani kao začin, zamjena za vrlo skupi šafran. Odgovara joj hranjivo, rahlo tlo dobrih vodo-zračnih svojstava. Sadi se od ožujka na osunčana mjesta i može narasti 60 – 130 cm.

Ulje šafranike postaje nezamjenjivo

Kao i kod sjemenki suncokreta, postoje dva tipa ulja šafranike. Jedno je takozvani oleinski tip, bogat omega-9 masnom kiselinom. Vrlo je stabilan na povišenoj temperaturi, pa se koristi za prženje i kuhanje, no nutritivno i kozmetički manje je vrijedan. Drugi tip je linolni tip, bogat esencijalnom omega-6 kiselinom. Nju organizam ne može sam sintetizirati nego je moramo unositi hranom.

Ulje šafranike nema intenzivnu boju i miris, čak i kad je hladno prešano i nerafinirano, i to mu je prednost pred sličnim uljem, kao što je suncokretovo, koje ima karakterističan, prehrambeni miris i nije popularno u kozmetici. Diskretna boja i miris učinili su ga popularnim čak i u slikarstvu jer za razliku od tradicionalnoga lanenog ulja, ne daje pigmentima tamniju nijansu.

Šafranika - zanimljivost

Kanadski znanstvenici uspjeli su genetski modificirati biljku šafraniku. Insulin je prvi put izoliran 1922. godine, a sada je na pomolu otkriće jeftinijeg načina njegove proizvodnje. Znajući da godišnji troškovi liječenja dijabetesa iznose i do 132 milijarde dolara, ovo će svakako biti veliki napredak.

Genetski je modificirana na Sveučilištu Kalgari, tako što joj je dodan ljudski gen. Jednom kada se gen aktivira u ovoj biljci, on počinje proizvoditi inzulin mnogo brže od uobičajenih metoda. Ovo je, zapravo, prva biljka koja proizvodi inzulin i to u velikim količinama. Površina od oko 65 km2 mogla bi zadovoljiti godišnje potrebe za inzulinom cjelokupne svjetske populacije oboljele od dijabetesa.

Neki znanstvenici, međutim, strahuju da bi, tijekom oprašivanja, gen koji proizvodi inzulin sa genetički modificirane šafranike mogao prijeći na običnu, koja bi također počela proizvoditi inzulin, čime bi on dospio u ljudsku ishranu i prouzrokovao probleme onima koji nisu dijabetičari.