Od baranjskih buša do surduka: Zašto je Baranja zvijezda kontinentalnog turizma?

Taman ususret fašniku, koji se danas, 17. veljače održava u Baranjskom Petrovom Selu, razveselila nas je vijest o tome kako su baranjske buše, tradicionalne strašne maske, slične onima kvarnerskih zvončara, pokladnim običajima ovog kraja zaštićene kao nematerijalno kulturno dobro pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske.

Buše, navodno, ishodište vuku iz vremena turskih bitaka. Prema predajama, stanovništvo se odijevanjem u ovčju kožu i maske s rogovima izrađenima od vrbinog drveta nastojalo zaštititi od opasnog neprijatelja. Pokladna tradicija od tada pa do danas prekinuta je jedino za vrijeme Domovinskog rata.

Šokački vez

Baranjski šokački vez zaštićen je na isti način još 2021. godine, a danas imamo deset nositelja na listi. Više o tome doznali smo u Etnološkom centru baranjske baštine u Belom Manastiru.

"Među nositeljima je i jedan pripadnik snažnijeg spola, Pavo Franjin, koji radi na svom tkalačkom stanu i izrađuje nošnje, a ima i svog nasljednika, tridesetogodišnjeg Filipa Golubovog Cara“, ispričala nam je voditeljica centra Jasmina Doboš.

Među deset nositelja je i Osnovna škola Draž, u kojoj se tradicionalni običaji njeguju kao izvannastavna aktivnost. Djeca na taj način uče izrađivati baranjski vez na način na koji su to radile njihove bake i prabake. Od Jasmine smo doznali i kako u Belom Manastiru postoji stari vinski podrum, u vlasništvu Milana Dvornića samoukog slikara, vinara i etnografa, koji je prava mala etno-zbirka u kojoj je zadržano sjećanje na to kako se vino proizvodilo davnih dana.

U malim količinama Dvornić vinificira sortu kadarku, koja je autohtona u Vojvodini, ali je nekada bila široko rasprostranjena na području Srijema i Baranje.

Domaći proizvodi

U Etnološkom centru, osim zanimljivih eksponata, dočekala nas je i vrlo privlačna "izložba“ suhomesnatih delikatesa za koju se pobrinuo OPG Branko Radonjić. Kuleni, seke, kobase, pečenice i ostale delikatese kojima nismo mogli odoljeti proizvedeni su od svinje mangulice, koja je otporna na većinu suvremenih bolesti, pa i na svinjsku kugu koja je nedavno poharala Slavoniju. Uzgajaju 200 svinja, koje se hrane u ritu i u šumi, pretežno žirom, a u ovom trenutku nisu spremni na veću proizvodnju jer žele zadržati kvalitetu.

Iz tragedije izašli jači: OPG Lenđel, potvrdila šampionska titula, ima najbolji kravlji sir u RH!

Malo dalje, u mjestu Podolje, od 2022. godine sirana Lenđel proizvodi nagrađivane sireve, zahvaljujući slobodnom uzgoju krava na pašnjacima i vlastitoj proizvodnji hrane za životinje. Osim što velik naglasak stavljaju na dobrobit životinja, jako brinu o kvaliteti svojih proizvoda i tvrde kako je tajna savršenog okusa u kombinaciji moderne tehnologije i tradicionalnih receptura. Usprkos značajnim ulaganjima i poslovanju u kojem sudjeluje cijela obitelj i još devet zaposlenih, njihovi proizvodi prodaju se po povoljnim cijenam, što je više nego dovoljan razlog da ih uvrstite na svoju bucket listu kada ste u posjetu ovom dijelu Lijepe naše.

Vino, vino, vino...

Bor-Anya sa mađarskog se prevodi kao "vinska majka“ ili "majka vina", a posjetiti ovo područje bez uživanja u Bakhovoj kapljici gotovo da je svetogrđe. Mnoge je iznenadila činjenica kako Baranja ima podjednak broj sunčanih sati godišnje (oko 2200) kao i naš najsunčaniji otok Hvar, s razlikom hladnih noći koje pogoduju nakupljanju iznimno važnih kiselina u grožđu.

U vinu je, navodno, voljela uživati i Crvena Marta, feudalka duge crvene kose, koja je vladala današnjim Zmajevcem. To se mjesto prije stotinjak godina zvalo Vörösmart (što na mađarskom znači upravo njeno ime), prema spomenutoj vrlo okrutnoj vladarici koja je naplaćivala prelazak preko Dunava po visokoj cijeni od jednog zlatnika. Ljude koji nisu mogli platiti, tjerala je na rad u svojim vinogradima, a pritom ih je tukla i bičevala. Glave joj je došao dobri kralj Matija Korvin, koji je čak u Budimu čuo za glasine o njenoj zloći te se pošao sam u njih uvjeriti. Prerušen u siromašnog seljaka, zatražio je prijevoz skelom preko Dunava te je, glumeći da nema zlatnik kojim bi platio, završio u vinogradu. Po povratku u Budim, poslao je Marti pismo kojim ju upozorava na to kakvih se strahota nagledao, a Marta, uplašena za svoju sudbinu , utovarila je na kočiju sve svoje zlatnike i zajedno s njom se utopila u Dunavu.

Današnji život stanovnika Zmajevca nije baš tako težak, ali kako doznajemo od Ivana Gerštmajera, četvrte generacije vinara, veliki problem je iseljavanje. Ovdje danas živi manje od 200 stanovnika, a prije rata bilo ih je oko 1500.

"Prije 200 godina ovo je bilo središte vinarstva i vinogradarstva Baranje. Naš podrum potječe iz 1854. godine, a takvih je nekada bilo preko 250. Danas se trend vinarstva pomalo vraća u ovaj kraj, a želimo vjerovati da i mi, kao najstarija vinarska obitelj ovog dijela, pridonosimo tom oporavku“, istaknuo je Ivan.

Na svojih 13 hektara vinograda uzgajaju osam sorata: graševinu, koje ima najviše, chardonnay, rajnski rizling, traminac, pinot bijeli, pinot sivi, te cabernet sauvignon i frankovku.

"Tradicionalno se ovdje vino pravi s ostatkom šećera, tako da svo grožđe beremo dosta kasno. Ne vjerujemo u njegovo čuvanje i smatramo da ga treba piti dok je mlado. Oko 90 % količine prodamo na kućnom pragu, a nešto malo i u Zagrebu i Rijeci. Od godine do godine, u pravilu, sve se proda“ kazao je Ivan.

Surduci i gatori

Ukoliko ste pobornik ekološke proizvodnje, tada obavezno svratite i u obližnju vinariju Kalazić. Riječ je o jednoj od svega tri ekološke vinarije na čitavom području Slavonije i Baranje.

"Smatram kako bi bilo bolje da se snažnije okrenemo prema tom trendu. Na taj bismo način prevenirali brojne bolesti vinove loze i, naravno, pospješili zdravlje manjim unosom pesticida. Na žalost, eko certifikat u Hrvatskoj nije prepoznat kao dodana tržišna vrijednost u očima potrošača“, smatra enolog Damir Zrno.

Posjeduju 16 hektara vinograda iz kojih se grožđe raspoređuje u tri komercijalne linije: Classic, Silver i Premium. Godišnje proizvedu oko 130.000 litara vina, a uzgajaju 0 sorti grožđa, među kojima 70 % čini bijeli sortiment na čelu s graševinom.

U susjednom surduku - što je turski naziv za usjek u brdu sa tipičnim gatorima, vinskim podrumima ukopanima pod zemlju koji omogućuju stabilnost temperature tijekom cijele godine i na taj način poboljšavaju kvalitetu - smjestila se vinarija Josić koja je nedavno otvorila novi pogon kapaciteta 300.000 litara, a koja predstavlja životno djelo marljivog i samozatajnog Damira Josića koji više voli da o njemu govore njegova vina nego on sam.

Spoj tradicije, tehnologije i vinske vizije - u novu Vinariju Josić uloženo 2,5 milijuna eura

Na sjevernoj strani Banovog brda, nedaleko Belog Manastira, otkrili smo i jednu vinariju u nastanku. Vedran Stapić, suvlasnik portala Agroklub, prije dvije godine odlučio se na proizvodnju malih količina vina, za sada, samo za vlastite potrebe. Vinarija nosi ime Liber, prema staroitalskom i rimskom bogu. A kada već pričamo o imenima, oduševilo nas je ime Snaša, dano mladoj graševini iz 2025. godine. Uz graševinu, Stapić uzgaja sivi pinot, merlot i cabernet sauvignon.

U vinariji će vas, obzirom da su ljubitelji dobrog štiva, umjesto ulaznice zatražiti da donesete sa sobom neku knjigu koja vam kod kuće na polici skuplja prašinu, a kojom će upotpuniti kolekciju svog malog podruma.

"Dugoročno, želimo da ovo mjesto postane mala kušaonica otvorena za vikend-posjete, u koju će dolaziti ljudi slični nama, koji vole knjige i pametne teme, sa kojma ćemo se rado družiti“, pojašnjava Vedran.

Dragi, jede mi se guska

Kada govorimo o dobroj hrani, nemoguće je ne spomenuti legendarnu Baranjsku kuću u Karancu, koju sa obitelji vodi Vladimir Škrobo poznatiji kao Bajo. Osim što je lokalna legenda i prirodno nadaren "storyteller“ , čovjek je to nevjerojatne karizme i još nevjerojatnijeg znanja o povijesti ovog kraja.

U dvorištu restorana napravio je pravu malu etnografsku zbirku - Ulicu zaboravljenog vremena - u kojoj se nalaze drveni ambari i kuće izgrađene od blata i slame. U njima su izloženi tradicionalni uporabni predmeti koje je godimama skupljao i spašavao od odlagališta i zaborava.

"Ti meni možeš pokazati bilo koju kuću u Karancu, a ja ću ti, ako mi platiš pivo, ispričati čitavu povijest te kuće i njenih stanovnika“ , govori Bajo, koji nam je uz brojne anegdote i priče ispričao i onu najvažniju. O rakiji kao svelijeku, kojeg treba konzumirati kad si zdrav (da se ne razboliš), kad si bolestan (da brže ozdraviš), kad si tužan (da se razveseliš) i kad si sretan (da proslaviš).

A što smo jeli? Oh, pa što nismo?! Na stolu su se redali sami specijaliteti: namaz od čvaraka, pašteta od riječne ribe, domaći baranjski kulen, slanina i sir, čips od šarana, grah iz ćupa, pečena teletina i puretina sa domaćim krumpirom, a našlo se tu i rijetkih delicija poput guske sa mlincima od koprive. I za kraj - neizbježne taškrle s domaćim pekmezom od šljiva.

Zimski Wine&Walk

Ako čitajući ovaj tekst ipak niste pronašli dovoljnu motivaciju da se iz ovih stopa spakirate i krenete za Baranju, tada trebate znati još i da se 21. veljače u Suzi i Zmajevcu održava jedini hrvatski "Winter Wine&Walk“. Od Mateja Perkušiča, direktora TZ Baranje saznali smo kako ove godine očekuju tristotinjak sudionika, a kotizaciju, koja vam omogućuje uživanje u obilju vina i delicija na čak četrnaest kontrolnih točaka, platit ćete 70 eura.