Na seoskom imanju Nikice Čosića u Rebiću

Prekrasan je dan u Lici, iako je prošlo pola mjeseca studenog. Zapravo dan, kao stvoren za istraživanje zanimljivosti oko seoskog i kontinentalnog turizma na području Krbavskog polja. Nedavno sam čuo za čovjeka kod kojeg na putu od Plitvičkih jezera do mora zastaju i odmaraju ljudi koji se bave terenskim jahanjem.

Čovjek koji prima na konak terenske jahače je Nikica Ćosić, pedesetsedmo je godište i živi u selu Rebić nadomak Udbine. Iz znatiželje sam se uputio prema selu Rebić, kako bi vidio i uvjerio se čime se taj čovjek bavi i kakve planove ima za budućnost.

Dobar makadamski put me vodi od Podudbine prema selu, koje se je sčućurilo ispod jednog prekrasnog brdašca. Ispred mene se pojavljuje raštrkano, tipično Ličko selo. No imanje koje se pojavilo fasciniralo me je svojom urednošću; na cijelom imanju uredno pokošena trava, sređene voćke, sve ocrtava dobrog domaćina.

Iz omanje kuće izlazi gazda Nikica, sa kojim se pozdravljam i objašnjavam mu razlog svojeg dolaska. Ušli smo u kuću, koja je uredna i sređena kao da Nikica ne živi sam. Toči nam rakiju po starom Ličkom običaju i razgovor može početi.

Pitam naravno Nikicu, o njegovom naumu pošto sam čuo da kod njega svraćaju i odmaraju terenski jahači koji jašu prema moru.

Ja sam sve podredio i svojim snagama da pokrenem na ovom imanju seoski turizam. Počinje mi pričati sugovornik Nikica. Evo vidite na rubu sam povijesnog Krbavskog polja, tu mi je gore Udbina koja ima skromne kapacitete za noćenje ili nikakve. Nitko ništa ne pokreće i ne razmišlja da ovaj zrak i ovu ljepotu treba iskoristiti u cilju turizma, seoskog i kontinentalnog turizma.

Pa zar općina ili županija nemaju sluha za taj vid turizma? Pitam ga iako unaprijed znam odgovor. Moram priznati nisam od njih ništa ni očekivao, niti sam koga što tražio. Sve ovo radim svojim sredstvima i znanjem, no sigurno da bi mi dobro došao povoljan kredit. No vrag će mi ga dati, jer ovdje u našoj općini se sredstva preusmjeravaju na druge stvari. Mislim da se tu najmanje razmišlja o turizmu, a vidite more nam je na četrdeset kilometara, tu su Plitvička jezera koja su svjetski poznati nacionalni park. Da bi preuzeli goste iz Plitvica u ljetnim mjesecima, više nema smještajnih kapaciteta niti u Korenici, a Gračac je ipak predaleko. No ovdje to nikog ne zanima, jer se vjerojatno ne snalazi u turizmu. Ma fali nam edukacije u ovoj grani turizma, kao što je seoski i kontinentalni.

Ma Lika je takva moj prijatelju. Govori mi nekako tužno Nikica. Treba je pokrenuti, ima tu kapaciteta za puno toga, što bi ovaj kraj diglo ekonomski. Prepušteni smo sami sebi dok se ne nađe netko tko će prepoznati potencijale u ovim krajevima .

Popili smo rakijicu pozdravili smo se i ja polako odlazim put Udbine. Razmišljam usput o nevoljama ljudi koji imaju volju i znanje, a fali im samo malo da krenu sa turističkom ponudom. Ima tu vrsnih proizvođača kozjeg i ovčjeg sira, krumpir je iz Like najpoznatiji, no treba znanja koje fali onima koji drže kesu i vlast.