Kuterevske turističke čarolije

Postoje mjesta mojeg lutalačkog i putopisnog života u koja se uvijek s veseljem vraćam. Jedno od tih mjesta je i Kuterevo koje se nekako stidljivo stisnulo ispod obronaka sjevernog Velebita. Posvuda očaravajući mirisi planine nošeni laganim povjetarcem - iznad mjesta dominira Zavižan, najviši vrh Velebita, na kojem se nalazi planinarski dom i meteorološka stanica. Gotovo nestvarnu tišinu i mir narušava tek prolazak pokojeg automobila.

Zadnja moja posjeta Kuterevu bila je zimi i kao svaki put bila je vrlo dojmljiva. Tada, kao i danas, bio sam gost Tome Bukovca i njegove supruge Dubravke. No, moj današnji posjet bio povezan uz posebnu prigodu, katolički blagdan Majke Božje Karmelske. Dan je to kada se u Kuterevo sjate svi, od djece, rođaka, kumova, prijatelja, ali i dan kada dolazi veliki broj turista.

Mjestašce podno Velebita tada kao da živi nekim čudnim pozitivnim duhom kojega u Kuterevsku dolinu donose mnogobrojni posjetioci. Dočekao me raskošni apartman u Tominom ugostiteljsko-turističkom objektu, naravno, uz obaveznu domaću večeru. Kod mojih domaćina sve je „eko“ iz njihovog vrta i sve se spravlja po receptima iz davnina.

Već sam pisao kako je u ovom mjestašcu smješteno prihvatilište za medvjediće siročad, a moj domaćin Tomo je jedan od osnivača. Danas je tu i ne mali broj volontera iz Belgije koji se brinu o medvjedima; bilo ih je negdje oko šezdesetak, a broj im se katkad popne i do sto dvadeset.

Medvjediće ni vrućina nije natjerala u njihove hladovite brloge već su se muvali unutar žičane ograde usput se hladeći u betonskim bazenima s vodom. Prihvatilište vodi gospodin Crnković, čovjek koji o medvjedima zna puno toga, pa i još više. I ovom prilikom ga pozdravljam.

Odlična gastro ponuda jedan je od razloga zašto se isplati posjetiti Kuterevo. No, da se ovdje pored svega još i jako dobro spava u danima ljetnih sparina i to stoji. Mjestom sam prošao prije poslijepodnevne gužve. Svoje štandove postavili su ugostitelji i sitni trgovci. To me podsjetilo na „prošćenja“ iz mojih Prigorskih krajeva u vrijeme djetinjstva. Bila su to mjesta i prigode na kojima su se upoznavali mladići i djevojke i dogovarali nove susrete. Uvijek me obuzme neka nostalgija za tim vremenima kad ugledam štandove s trgovcima i birtašima.

Nakon obilaska prihvatilišta vratio sam se svojim domaćinima na ručak. Moram priznati da me je gužva na ručku kod Tome iznenadila. Zapravo mi je to na neki način bila potvrda kako se turistima isplati spremati dobru hranu. Osnovno pravilo je da nikakvo škrtarenje ne dolazi u obzir. To gosti kažnjavaju. Uvijek je bolje da gostu u tanjuru ostane, nego da mu nije dovoljno. Znate kako se kaže: škrtac dva puta plaća. I to je točno. Kod mojih domaćina to nije tako.

Nakon ručka pozdravio sam se s mojim domaćinima i krenuo put Udbine preko Otočca, Vrhovina i Korenice. Moram spomenuti kako je taj cijeli dio ceste koja vodi od Senja i mora prema unutrašnjosti i Plitvičkim jezerima načičkan ponudom domaćih proizvoda kao što su sir, med, rakije i ostalih domaćih eko-proizvoda. To mi govori kako ovi dijelovi Like punim jedrima koriste turističku sezonu. Nažalost, to se za dijelove Like od Korenice prema Udbini ne bi moglo reći iako postoje zanimljivosti kojima bi se moglo privući goste. No, o tome u nekom drugom tekstu da ne pokvarim Kuterevski doživljaj.