Đana Lučić: Gosti su oduševljeno prihvatili naš '"Zajednički mali vrt ljubavi'"

"Naravno da se slažem, vrlo rado!", bio je odgovor Đane Lučić na naš upit želi li ispričati svoju priču o iznajmljivanju inkluzivnog turističkog smještaja – prostora prilagođenog osobama s invaliditetom, smanjene pokretljivosti i starijim osobama.

"Samo moram biti potpuno iskrena - moj se povrtnjak trenutno bori zadnjim atomima snage za goli život. Ovo ekstremno sušno ljeto i vrućine učinili su svoje pa se, umjesto bujnog zelenila, naš vrt trenutno diči 'modernim' smeđim tonovima", duhovito će Đana. Nastavlja kako je svaka biljka posađena s ogromnom ljubavlju i zalijevana s posebnom pažnjom, ali u ovoj žegi priroda jednostavno vodi glavnu riječ.

"Ipak, u toj našoj smeđoj oazi pomidori se inate i crvene kao da je sve u najboljem redu, dok se paprike zelene, ali im se plodovi suše dok su još 'bebe'. I znate što je u svemu tome najljepše? Netko bi rekao da je osušeni vrt propao projekt, a nama je postao najveća atrakcija i izvor zajedništva", ushićeno opisuje, dodajući kako su gosti s oduševljenjem prihvatili "Zajednički vrt".

Povrtnjak donosi radost i povezuje ljude

"Oni koji su ranoranioci ujutro se, dok ja još spavam, šuljaju po vrtu i kreću u misiju spašavanja i zalijevanja zorom. Potom kroz dan i u večernjim satima pomno analiziramo svaku biljku, pa kao pravi 'iskusni agronomi' sa smijehom lažemo jedni druge kako nam se baš ta jedna sadnica čini izuzetno živahna i kako će sigurno opstati! A ono malo što uspijemo ubrati - to se, naravno, bratski dijeli", priča nam.

Jedino su koke nenadmašna i sigurna radost, kako djeci tako i odraslima. One se ne daju smetati vrućinama. Gosti ih redovito obilaze, hrane i maze, a kokice Albina, Gabriela i šepava Štefica postale su prave lokalne zvijezde i najveće 'mazulje' posjeda.

"Bila sam malo tužna jer sam mislila da nemam što 'zeleno, rodno i uspješno' pokazati ni reći za medije. Ali sam ubrzo shvatila da vrt uopće ne mora biti obilan i savršen da bi donio radost i povezao ljude", govori Đana.

Ona s obitelji živi u mjestu Bibinje u Zadarskoj županiji. Prvotno su imali plan baviti se standardnim, komercijalnim turizmom, međutim kada su se i sami odlučili iz Zadra trajno ovamo preseliti, stvari su se promijenile. Tako danas u istom dvorištu i kući boravi njena obitelj zajedno s gostima. Gosti u prizemlju koriste zaseban apartman, ali Lučići su im svakodnevno na raspolaganju i usluzi.

Umjesto klasične apartmanizacije, konfiguracija terena iznjedrila je ideju za nešto sasvim drugačije pa posljednje dvije godine iznajmljuju smještaj prilagođen osobama s invaliditetom. Njihov obiteljski slogan glasi: Mjesto gdje ljudi dolaze kao gosti, a odlaze kao prijatelji.

Suprug Mate je spretnih ruku i uvijek spreman realizirati sve njene ideje i želje. "Jedna gošća je rekla da se osjećaju kao u vili jer imaju potpunu privatnost i bazen samo za njih", otkriva Đana napominjući kako gosti često kažu da kod njih konačno mogu 'napuniti baterije'.

Spomenimo i kako je starija kćer Tara zadužena za komunikaciju s gostima s njemačkog govornog područja, a mlađa Iskra prenosi čari opuštanja u Bibinjama na mlađe posjetitelje.

Institucije spavaju zimski san

Nemali broj njihovih gostiju su obitelji s djecom iz spektra autizma kojoj osobito godi privatnost i spoznaja da ovdje mogu biti upravo onakvi kako se u pojedinom trenutku osjećaju. Nema pritiska, nema osuđivanja okoline i - što je najvažnije - apsolutno nikome ne smetaju niti imaju potrebu ikome se sklanjati. Mišljenja je kako u Hrvatskoj takvih mjesta ima premalo. Tržište i potreba postoje, ali većina iznajmljivača i dalje bira liniju manjeg otpora.

"Istina, prilagodba košta. Specijalna oprema i bazenska dizala na tržištu se tretiraju kao luksuz i hir, a ne kao osnovna životna potreba", otkriva naša sugovornica. Najveći je ipak problem manjak empatije i vizije: ljudi ne razumiju da inkluzivni turizam nije socijalna pomoć, nego održiva i ekonomski opravdana turistička ponuda, apelira.

Hrvatski turistički sektor se, smatra, "uglavnom bavi kozmetikom, dok institucije spavaju zimski san". Ona je prema gostima potpuno iskrena, kaže im što ih čeka kod njih, ali i kakvi će ih uvjeti dočekati izvan smještaja.

"Čim izađu s našeg terena za njih počinje borba s 'kvrgavom' cestom, nepropisno parkiranim vozilima, visokim rubnjacima i neprilagođenim plažama, te nepostojanjem prilagođenih javnih toaleta", napominje.

Međutim, nedavno ju je kontaktirao načelnik Općine Bibinje, Šime Sekula, kako bi dogovorili sastanak iza sezone, a s ciljem uvrštavanja u plan proračuna točku rješavanja pristupa moru.

"Sastanku će prisustvovati i predsjednik Hrvatskog saveza udruga za mlade i studente s invaliditetom SUMSI, Denis Marijon. Zajedno ćemo Općini predložiti kvalitetna, funkcionalna i dugotrajna rješenja", otkriva doista lijepu i veliku vijest.

Pritom prvenstveno misli na projekt "EU ključ" koji vodi SUMSI i koji je već uvelike zaživio u Europi, no u Hrvatskoj ga provode tek rijetke jedinice lokalne samouprave. Riječ je o inicijativi uvođenja univerzalnog europskog sustava zaključavanja kojim se osobama s invaliditetom omogućuje samostalan i siguran pristup prilagođenim javnim sadržajima, poput sanitarnih čvorova, dizala, podiznih platformi i posebnih ulaza.

Naša sugovornica s velikim nestrpljenjem čeka završetak ove sezone kako bi vidjela hoće li se konačno pokrenuti obećani radovi na prilagodbi lokalne plaže. Raduju je najave i iskreno se nada da će se planirano ostvariti.

Mali vrt od dva hektara ljubavi

Đana ističe da ju je upoznavanje ovakvih gostiju naučilo životu, snazi i zahvalnosti. Susreti s tim ljudima za nju su "šamar realnosti i podsjetnik na istinske životne vrijednosti". Prije je ustajala iz kreveta vrteći u glavi obaveze, planove i probleme. Danas ustane, svjesna da je stala na svoje dvije noge, zahvali Bogu na tom prvom koraku, pa tek onda kreće u dan.

"Što se tiče povrtnjaka, nemamo mi toga puno. Natiskali su se tu kukumari, pomidori, paprike, tikvice i kapula. Ali vjerujte mi, po količini povezanosti, ozbiljnosti i svakodnevnih 'znanstvenih studija' i analiza koje gosti i mi vodimo oko svake biljke, čini se kao da imamo poljoprivredno dobro od bar dva hektara", smije se Đana dodajući kako je to zapravo "mali vrt od dva hektara ljubavi".

Gosti sami beru što žele, a ako su malo sramežljivi, ubere ona pa bratski dijele. O angažmanu gostiju najbolje govori nedavna situacija. "Idem ja rano pustiti koke i prolazim pored vrta, kad on već cijeli natopljen i zaliven! Naš gost Ivan probudio se ranije i sve sam odradio dok sam ja još spavala", ilustrira.

Za djecu - pogotovo njihove male goste iz spektra autizma ili s poteškoćama - odlazak u kokošinjac po jaja pravi je mali ritual. To im daje osjećaj odgovornosti, ali i zadovoljstva.

"Jedna naša gošća koja se iznimno bojala kokoši, imala je uspješnu 'terapiju' s našom kokom Gabicom pa se potpuno oslobodila straha. U to ime, naša nova beba koka dobila je ime Albina - po našoj dragoj gošći", priča nam.

Nedavno je kod njih boravila druga gošća sa svojom obitelji, Elena. Njezini su jedan dan otišli na piće u restoran gdje radi Đanina kći Tara, a njih dvije su se ostale čuvati uz bazen. Tara je na terasi restorana uočila napušteno mače i panično nazvala mamu s apelom da ga udome.

"Ja se ne dam, dajem izgovore jer već imamo našu 'mačju vojsku' - Tamaru i Šimu koji pojede za troje. U tom trenutku Elena shvaća o čemu se radi i odrješito mi pokaže prstom prema autu i zapovjedi mi da odem po macu, uz obećanje da će, ako ne može ostati kod mene, ići s njom kući u Čeminac", opisuje Đana. Spomenimo i da Elenin otac ne voli mačke, ali je s jednom u autu ipak 'izgurao' sedam sati.

Od gostiju do prijatelja

Maca (koja je dobila ime Đana) danas uživa u slavonskom zelenilu Čeminca i u toplom Eleninom zagrljaju - da ih u zimi grije i podsjeća na ljeto dok ne dođu opet.

"Ova maca je najbolji pokazatelj onoga što zajedno stvaramo. Ti ljudi me uče, mijenjaju... Ovo odavno nije samo turizam, pa čak ni samo inkluzivni turizam, već puno više. Najsretnija sam što moje kćeri Tara i Iskra odrastaju uz ovakvo osviještenje. U vremenu kada empatija postaje luksuz i rijetkost, one primjećuju i vide ljude oko sebe, prepoznaju tužne, i bez zadrške priđu onima u potrebi. To je naša najveća pobjeda", kaže Đana.

Naravno, nisu svi gosti jednako otvoreni i to je sasvim u redu, dodaje. Ali unutar njihovih zidova i privatnosti svatko pronađe ono što mu je u tom trenutku najpotrebnije: Mir. Bijeg. Odmor. Punjenje baterija. Prijateljstvo. Motivaciju. Poticaj.

Iskreni smijeh i poneku neočekivanu akciju spašavanja!

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor