Problemi ribara Dalmacije

Kako se svakim danom smanjuje broj profesionalnih ribara interesirao me je razlog tome pa sam porazgovarao s nekoliko ribara. Odgovori su skoro identični. Pored divljanja cijene goriva i loše kvalitete, nižu se i nadalje drugi problemi. Jedan, ne malo važan problem je veoma mali broj crpki na kojima mogu puniti svoje ribarice. Za ilustraciju na cijelom području županije postoji samo par crpki koje snabdijevaju takva plovila; Kaštela, Trogir i Milna na otoku Braču. Ako se zna koliki je akvatorij Županije i koliko ribarice trebaju proći milja da dođu do crpke, stvari postaju jasnije. Pored toga još uvijek postoji problem pristajanja pošto im se dozvoljava pristan samo u nekoliko luka. Ovim problemima treba dodati i stanje naše ribarske flote koja je jedna od najstarijih u okruženju i koja se često kvari, a nabavka dijelova je veoma složen posao.

Ništa manji problem je i najezda švercera i preprodavača ribe koji uzi maju najveći dio profita. Na pojedinim ribarnicama inspekcijska služba je veoma slaba i na prodaju se nudi riba sumnjive kvalitete, pa to predstavlja latentnu opasnost za konzumente takve ribe. Ta pojava da ima daleko više prodavača ribe nego ribara je i uzrokovala potrebu fiskalizacije. Vrlo znatna količina novca je nekontrolirano odlazila u crne fondove a najmanje u ruke ribara.

Problemi se nižu a rješenja nema na vidiku. Dali će ribarima svanuti bolji dani teško je reći, samo doista je krajnje vrijeme da nadležni organi krenu u njihovo rješavanje. Osnovno bi bilo i jedino rješenje za potrošače da se ustroji burza ribe na razini države i da se konačno zna na cijelom području ista cijena. Ovo bi pogodovalo i ribarima jer bi znali kolika im je zarada. Kada se plati gorivo, održavanje plovila, plaća posadi i konačno sve obveze prema državi, znali bi koliko njima ostaje.

U koliko se uskoro ne uvede bolji red u tu granu gospodarstva, sve više će ribarskih plovila, umjesto da odlaze u ribarenje, ostajati vezano uz obalu.