450 tisuća eura za prodaju nacionalne baštine

Ribarska otpremnina do 450 tisuća eura za uništeni brod starosti od 30 do 50 godina i do 400 tisuća eura za brod stariji od 50 godina, cifre su koji se proteklih dana provlače kroz javnost i sve više ribara tjera na javljanje na natječaj za trajnu obustavu ribolovne aktivnosti.

Riječ je o mjeri za koju nam nova majka, EU daje velikodušno. 4,76 milijuna eura kako bi desetkovali nacionalnu ribarsku flotu. I to sve s ciljem da smanjimo prekomjerni izlov, za koji struka još nije sigurna da je prekomjeren, da sačuvamo riblji fond za koji također ne znamo da je ugrožen, odnosno u kojoj mjeri.

Paradoks najribarskije Zadarske županije

Ovo je tipična hrvatska priča koja se proteže od naše samostalnosti. Spisak renomiranih tvrtki koje smo prodali da netko drugi njima upravlja je dugačak, pa podsjetimo samo na Plivu i igre oko INA-e. Sada se kao bezglavi som hvatamo na bačenu tanku lješku iz Bruxellesa i za sitnu lovu dajemo mogućnost smanjenja nacionalne ribarske flote.

U toj sveopćoj rasprodaji obiteljskog srebra, stječe se dojam kako se u javnosti potiče ribare da spale svoj brod i okrenu se izdašnim ribarskim otpremninama. Spomenimo kako s tim EU novcima oni moraju financirati troškove uništavanja broda i zbrinjavanja otpada tvrtkama kojih nema prevelik broj u Hrvatskoj, ali ima u EU susjedima.

Dok se forsira cijela EU ideja, čovjek ne može da se ne zapita gdje je u toj priči činjenica da se mi Hrvati bavimo više od tisuću godina ribolovom, da smo lovili oboritu ribu i jeli jastoge s Jabuke dok su oni čučali u podnožju kontinentalnih šuma i drhtali pred otvorenošću mora. Mi i sami kao da smo to zaboravili pa se sada natječemo da pomognemo da u našem moru bude što manje naših brodova.

Zadarska županija, čiji se svi dužnosnici vole pohvaliti kako je to najribarskija hrvatska županija, u tu svrhu ribarima je ponudila logističku pomoć Agencije za ruralni razvoj. Paradoksalno je da Agencija zadužena za razvoj pomaže kresanje krila gospodarstvu.

Kidanje povijesti

U ovoj priči ne treba ni pomisliti upirati prste u ribare koji su se desetljećima namučili da na otvorenom moru u prvom redu nahrane svoje obitelji, obitelji svojih radnika, a tek na kraju sebe. Oni su od sustava doživjeli samo lovostaje, nestabilnost oko plavog dizela, dodatnu papirologiju, a jako malo pomoći. Ne čudi što im je svega dosta, žele pobjeći od teškog života, a ne ga ostaviti svojoj djeci i unucima u nasljeđe.

U cijeloj priči najviše boli činjenica da država raspisuje natječaj za kidanje komadića tisućljetne hrvatske tradicije za bačeni snop novca od 4,76 milijuna eura. Što smo stvarno toliko siromašni da nemamo svojih 36 milijuna kuna koje bi dali našim ribarima da se odluče na privremeni lovostaj, zaštitimo određene zone i da na taj način pomognemo oporavku ribljeg fonda, ako je to stvarno potrebno.

Najlakše prodati, a treba sačuvati i zadržati. Moramo li se u ovoj Hrvatskoj uvijek voditi logikom da mrtav čovjek najmanje troši. Prodamo tvrtku, nema troška, spalimo brod, nema troška. Nastavimo li ovim putem, na kraju neće biti hrvatske države jer tako je još manje troška.

Foto: depositphotos.com, @ermess