Mnogi su zalutali među seljake

Obitelj Cerenko iz Antunovca već se više od 20 generacija bavi ratarstvom. Glava obitelji Zvonimir, sa 41-godišnjim stažom na zemlji, s kojim na imanju rade još supruga Nada i sin Krešimir, kaže da se od poljoprivrede nije obogatio, uvijek su živjeli prosječno, ali danas su ispod prosjeka. Za stanje u poljoprivredi krivi ponajprije državni vrh i Ministarstvo poljoprivrede.

- Evo vam primjera. Ja nisam jugonostalgičar, dapače, bivša je država mom ocu oduzela 267 jutara zemlje i ne mogu je voljeti, ali ja sam se u toj državi u svoju novu kuću uselio u 28. godini života. Moj sin danas to ne može jer je odnos ove države prema poljoprivredi maćehinski.

Obećaju pa zaborave

Što je to maćehinski u odnosu države prema vama osobno?

- Nama za jesenske kulture država duguje 18 do 20 posto poticaja, a obećano je platiti najkasnije u travnju. Šećerana je obećala da će nam dati 1000 kuna razlike za poticaj za repu, država je platila 3000, a šećerana sada šuti. Tisuća je isparila. Za repromaterijal se moramo zadužiti i plaćati kamate. Nije ista cijena kada kupuješ na ‘majke mi’ ili kada doneseš novac. Novca nemamo, a moramo ići dalje. Ne mogu ja kukuruz sijati za Petrovo. Ako ga ne posijem u travnju, onda ga ni ne moram sijati. Što bismo trebali? Povući ručnu, prestati sijati i čekati da nam isplate poticaje?!

Zašto sijete pšenicu ako su poticaji i otkupna cijena niski?

- Zato što moram imati pšenicu u plodoredu, kojeg se striktno pridržavam, i zato što ništa nije bolje ni s drugim kulturama. Sve je jedna velika neizvjesnost. Naša je želja 15. kolovoza znati cijenu repice, pšenice, ječma, a to nitko neće reći jer je država prepustila raznoraznim špekulatnima, mlinarima i pekarima da vode politiku poljoprivrede. To je teški promašaj. Ne bi me iznenadilo da za mjesec dana traktoristi izađu na ulice s kalašnjikovima.

Tko je tu lud

Jeste li razmišljali da preorijentirate proizvodnju? Zašto npr. ne prijeđete na kupine ili maline?

- Nema se tu što mijenjati jer je ovo podneblje za maksimalno osam kultura. Drugačiji je i mentalitet. Pa zašto netko oko Zagreba ne sije repu? Nije to područje za to. Ne mogu ja sijati lavandu. To je promašaj i to se nije smjelo dopustiti. Ovo je katastrofa. Ja, na primjer, na jednom hektaru imam repu, moj lijevi susjed ima kupine, a desni voćnjak. Oni su se ogradili i ja gubim šest redova repe na dužini od 375 metara, što je vagon i nešto tog ploda. Susjed, pak, ima problem jer mu ja ne dam da s moje strane prska svoje kulture. Takvi smo, inatimo se. Cijelom se poslu pristupa amaterski. S jedne strane, paorima država daje visoke poticaje za duhan, a s druge zabranjuje pušenje. Tko je tu lud?

Krivi i seljaci

Ako je kritika prema državi opravdana, moram vas pitati ima li ikakve krivice među seljacima?

- Ima ih puno. Nas samo 2-3 posto živi isključivo od poljoprivrede, a sve ostalo su miješana domaćinstva, koja si mogu priuštiti promašaj, jer imaju plaće ili mirovine pet, šest ili tisuća kuna, a obrt je registriran na suprugu. Ja nemam ništa osim ovoga. U našem selu mi smo jedina isključivo poljoprivredna kuća. Ovo što je sada obećala Kosor čista je laž, to nije prvi put da su nas prevarili.

Od čega onda živite, što i koliko zaradite?

- Ove godine ništa. Na pšenici ništa. Vidjet ćemo hoćemo li biti pozitivni u ječmu, repici i repi i onda prelijevati iz šupljeg u prazno. Kredita imamo oko 125 tisuća kuna godišnje. Desetogodišnji za traktor, 70 tisuća kuna, i jedan kratkoročni. Kredite bi nam trebali pokrivati poticaji, a od proizvodnje bismo trebali imati za nova ulaganja i za žvot. S ovakvom politikom, to neće ići. Sa cijenom 1,20 kune za kilogram pšenice jedva ćemo se pokriti. S druge strane, puno je ljudi ušlo u poljoprivredu, a pojma o tome nemaju, zadužili su se kreditima i sada je to problem.

Autor teksta: Nikola Patković / EPEHA
Foto: Vlado Kos / CROPIX