Hrvatska ima uvjete, ali nema hmelja: Zašto je nestala kultura koja donosi i do 1.000 eura po kilogramu?

Iako Hrvatska raspolaže povoljnom klimom i kvalitetnim tlima, hmelj, ključna sirovina u proizvodnji piva, danas se u zemlji praktički ne uzgaja. Riječ je o kulturi koja na tržištu postiže visoke cijene, a pojedini specijalizirani proizvodi dosežu i do 1.000 eura po kilogramu. Zašto onda niti jedan hrvatski poljoprivrednik ne ulazi u ovu proizvodnju?

O razlozima smo razgovarali s prof. dr. sc. Bojanom Stipeševićem s Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek (FAZOS), koji ističe da potencijal postoji ali i niz prepreka.

"Za jedan hektar hmelja potrebno je u startu uložiti oko 10.000 eura, i to samo za konstrukciju, stupove, sajle i nosače", objašnjava profesor.

Hmelj je višegodišnja penjačica koja naraste između pet i šest metara visine. Da bi dao kvalitetan prinos, mora imati čvrstu potporu, odnosno sustav stupova i žica po kojima se biljka penje. U suvremenom uzgoju redovi se postavljaju u razmacima prilagođenima mehanizaciji, a svaka biljka vodi se najčešće na dvije loze u obliku slova "V" kako bi se energija usmjerila na formiranje cvatova, a ne na pretjerani vegetativni rast.

Upravo su ti cvatovi, pravilnije rečeno šišarice, komercijalni dio biljke koji se koristi u pivarskoj industriji.

Ženske biljke su ključne

Kod hmelja je važno naglasiti da su za proizvodnju poželjne isključivo ženske biljke, dok se muške u komercijalnim nasadima uklanjaju. Razmnožavanje se obavlja vegetativno, reznicama ili dijeljenjem razvijene korijenove krune kako bi se očuvala sortna svojstva.

No upravo tu nastaje jedan od prvih problema za hrvatske proizvođače: certificirani sadni materijal praktično je nemoguće nabaviti u domaćim rasadnicima.

Hmelj je unosna kultura - što treba znati prije početka sezone?

Glavni europski proizvođači hmelja, poput Češke, Slovenije, Njemačke i Velike Britanije, imaju strogo kontroliranu proizvodnju.

U Češkoj i Sloveniji postoje kvote, točno je određeno koliko se hmelja smije uzgajati, na kojim površinama i koje sorte. Rasadničarska proizvodnja često je pod nadzorom države, a sadni materijal distribuira se prema unaprijed definiranim potrebama domaće industrije. Slobodna prodaja gotovo da i ne postoji.

"Ne možete jednostavno doći i kupiti koliko želite. Postoje ograničenja, zoniranje i kontrola sortimenta", objašnjava Stipešević. Takav sustav štiti domaće proizvođače i održava stabilnost tržišta, ali otežava ulazak novih zemalja u proizvodnju.

Prinosi i tržište: Od industrije do craft pivovara

Prema dostupnim podacima, prinos suhog hmelja kreće se između dvije i dvije i pol tone po hektaru, ovisno o sorti i tehnologiji uzgoja. Cijena varira ovisno o kvaliteti i namjeni.

Industrijski hmelj, koji se koristi prvenstveno zbog gorčine i konzervacijskog učinka (zahvaljujući spojevima poput lupulina i humulina), postiže niže cijene. Aromatične sorte, popularne u proizvodnji IPA i sličnih stilova piva, s citrusnim i voćnim notama, mogu biti znatno skuplje.

Posebno su tražene sorte za stilove poput India Pale Ale, koji je povijesno nastao u Engleskoj kao jače hmeljeno pivo namijenjeno dugom transportu brodovima prema Indiji. Veće količine hmelja služile su kao prirodni konzervans, a taj je intenzivno gorki stil kasnije postao globalni trend.

Na malom tržištu, poput hrvatskog, cijene za craft pivovare mogu biti znatno više nego u velikim industrijskim sustavima, no to ne znači nužno i stabilnu zaradu.

Berba u srednjoj Europi najčešće počinje početkom rujna, dok u toplijim hrvatskim uvjetima može započeti i sredinom kolovoza. Nakon berbe, šišarice se suše, ujednačavaju po vlazi te skladište u tamnom i prozračnom prostoru.

U industrijskoj proizvodnji hmelj se najčešće prerađuje u pelete ili koncentrate. Time se postiže standardizirana kvaliteta i olakšava doziranje u pivarskom procesu.

Nekad 6.000 hektara, danas - ništa

Zanimljivo je da je Hrvatska nekad imala značajne površine pod hmeljem. Prema riječima profesora Stipeševića, u Osječko-baranjskoj županiji bilo je oko 6.000 hektara hmeljanika, prvenstveno zbog potreba pivarske industrije u Osijeku. Danas takva proizvodnja praktički ne postoji.

Zašto se hmelj ne uzgaja u Hrvatskoj?

Razlozi su višestruki:

• visoka početna ulaganja
• nedostupnost certificiranog sadnog materijala
• nedostatak specijalizirane mehanizacije
• nekonkurentnost u odnosu na zemlje s dugom tradicijom i državnom potporom
• mali i nestabilan domaći otkup

"Mi sve proizvodimo preskupo u odnosu na zemlje koje imaju sustav i tradiciju. Nemamo ni ruke ni tehnologiju", ističe Stipešević.

Ipak, postoje i nove tehnologije poput tzv. "low trellis" sustava, gdje se hmelj uzgaja na visini do tri metra, čime se znatno smanjuju troškovi konstrukcije. Profesor najavljuje kako bi takav model uskoro mogao biti testiran i na pokušalištu Fakulteta.

"Za konstrukciju treba oko 10.000 eura plus PDV, a sadnice kao znanstvenik mogu nabaviti besplatno. Interes postoji, ali bez početnog kapitala nema ni proizvodnje", zaključuje.

Hrvatska, čini se, ima tlo, klimu i znanje. No bez sustavne strategije i organiziranog tržišta, hmelj će zasad ostati kultura koja uspijeva - ali negdje drugdje.