Zemlja: Priča o selu, identitetu i opstanku 6 malih obiteljskih gospodarstava

Najveća podvala dokumentarnog filma nije u tome što laže, nego u tome što gledatelja uvjerava da gleda neposrednu stvarnost. Dokumentarac uvijek prikazuje interpretaciju stvarnosti, oblikovanu izborom kadrova, montažom, naracijom i autorskom perspektivom. Činjenice same po sebi ne govore; značenje im daje onaj tko ih organizira i tumači.

Joshua Oppenheimer, redatelj i producent, čiji naslov Čin smaknuća toplo preporučujem, u svom osvrtu na knjigu "Uvod u dokumentarni film" Billa Nicholsa kaže: "Ambiciozna analiza one zagonetne, otvorene i vitalne kinematografije u kojoj se stvarnost ne dokumentira toliko koliko se transformira. Nichols se ambiciozno i ponizno bavi ključnim pitanjima o tome što se događa - u etičkom, estetičkom i političkom pogledu - kada stvarni ljudi pristanu glumiti sebe i surađivati s redateljem kako bi svoj život preoblikovali za ekran.”

Cijeli svijet je pozornica

Pojednostavljeno rečeno, sjetite se sebe kada vas netko snima. Netko je prirodan i opušten, nekome glas odjednom postane neprepoznatljiv, a treći u istom trenutku postanu glumci. U knjizi "Kako se predstavljamo u svakodnevnom životu" Erving Goffman tvrdi da se ljudi u svakodnevnom životu ponašaju poput glumaca na pozornici. Pred različitim publikama predstavljaju različite verzije sebe.

Cilj dokumentarnog filma nije prikazivanje stvarnosti, kako mu ime sugerira, nego skretanje pozornosti na ono što autor želi da gledate.

U godinu i pol dana, koliko pišem ove tekstove o dokumentarnim filmovima koji su vezani uz poljoprivredu, nagledao sam se zaista različitih naslova. Ali u dvije trećine slučajeva svima je nešto zajedničko: ljudi koji se nalaze ispred kamere - glume. Sama prisutnost kamere mijenja situaciju. Sudionici postaju svjesni da ih netko promatra i često počinju “izvoditi” određenu verziju vlastitog identiteta.

Dokumentarni film Zemlja (Zemnieki), koji je 2022. godine režirao latvijski dokumentarist Ivars Seleckis, predstavlja jedno od najzanimljivijih suvremenih ostvarenja o životu na selu i poljoprivredi u Europi. Film kroz intiman, promatrački pristup prati živote šest obitelji na latvijskom selu, prikazujući njihove svakodnevne izazove, rad na zemlji i odnos prema prostoru koji obrađuju.

Posebnu zanimljivost filmu daje činjenica da se redatelj vraća području koje je snimao još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada je u dokumentarcu o sovjetskoj kolektivizaciji poljoprivrede bilježio kako se mijenja život na selu pod utjecajem političkih i gospodarskih reformi. Gotovo pedeset godina kasnije ponovno dolazi među ljude koji žive od zemlje kako bi istražio što se promijenilo nakon raspada Sovjetskog Saveza, ulaska Latvije u Europsku uniju i ubrzanog razvoja suvremenog društva. Seleckis je u karijeri snimio četiri naslova u kojima priča o latvijskom selu.

Četiri filma o latvijskom selu

Prvi u nizu filmova o latvijskom selu bila je "Žitnica“ (Apcirkņi, 1973.). Nastaje u sovjetskom razdoblju i fokusira se na kolektivizaciju te nestanak tradicionalnih seoskih struktura. Selo se prikazuje kroz prijelaz iz sustava malih gospodarstava u velike kolektivne farme. Protagonisti su stvarni ljudi iz kolhoza (oblik zadruga - op.a.) i ruralnih zajednica. Uz dokumentarnu dimenziju prisutan je i propagandni kontekst vremena, no Seleckis istovremeno bilježi i entuzijazam i nelagodu promjena. Danas se film smatra važnim povijesnim dokumentom sovjetske poljoprivrede u Latviji te početkom dugog autorskog ciklusa o odnosu čovjeka i zemlje.

Sljedeći "Siđi dolje, blijedi mjeseče!“ (Nāc lejā, bālais mēnes!, 1994.) nastaje nakon raspada SSSR-a i prikazuje bitno drukčiju stvarnost. Latvija ulazi u tranziciju, a zemlja se vraća u privatno vlasništvo. Film prati ljude koji pokušavaju obnoviti gospodarstva nakon kolektivnog sustava, suočene s ekonomskom nesigurnošću i nedostatkom infrastrukture. Povratak zemlji prikazan je bez romantizacije - kao proces obilježen neizvjesnošću i teškoćama opstanka. Film postaje kronika prve faze postsocijalističke poljoprivrede.

Trinaest godina kasnije snima "Pod raskošnim granama hrasta“ (Zem ozola kuplajiem zariem, 2007.) koji nastaje nakon ulaska Latvije u EU. Poljoprivreda se ponovno mijenja pod utjecajem tržišta i europskih regulativa. Seleckis prati različite tipove farmera - od tradicionalnih do modernih poduzetnika - i pokazuje kako globalizacija preoblikuje ruralne zajednice. Istaknute su generacijske razlike: mlađi odlaze iz sela, dok stariji nastoje održati gospodarstva. Film balansira između optimizma i zabrinutosti, oslanjajući se na bogatstvo krajolika i svakodnevnog rada.

Otrovna žetva: (Ne)skrivena istina o pesticidima koji zagađuju tlo, podzemne vode, zrak i hranu

Završni dio ciklusa koji Seleckis gradi više od pola stoljeća je već spomenuta "Zemlja“. Film prati šest obitelji suvremenih latvijskih farmera - od povratnika iz gradova do onih koji nastavljaju obiteljsku tradiciju, ali i onih opterećenih kreditima, tržištem i klimatskim promjenama. Kroz godišnji ciklus rada kamera bilježi njihovu svakodnevicu. U središtu filma su pitanje identiteta i opstanka sela u suvremenom društvu.

Stvarnost suvremene poljoprivrede

Film prikazuje koliko je teško održati malo obiteljsko gospodarstvo u uvjetima globalnog tržišta i sve veće konkurencije velikih proizvođača hrane. Farmeri se suočavaju s rastućim troškovima, kreditima, neizvjesnim vremenskim uvjetima i nedostatkom radne snage. Istovremeno pokušavaju sačuvati način života koji mnogi smatraju temeljem nacionalnog identiteta i kulturne baštine.

Jedna od najvažnijih tema filma jest odnos između tradicije i modernizacije. Na nekim gospodarstvima vide se suvremeni traktori, strojevi i tehnologije koje povećavaju učinkovitost proizvodnje, dok se na drugima i dalje koriste metode rada koje se nisu bitno mijenjale desetljećima.