Zašto su mali veliki

Zahvaljujući novim tehnologijama i industrijskoj proizvodnji, kao što već desetljećima slušamo, vjerojatno je prehranjena ljudska populacija na Planetu. U bogatim zemljama većina je dobila pretilost, kolesterol, visoki šećer, ali zato nitko ne zna koliko je zaista u siromašnim zemljama pothranjenih i doslovno gladnih.

Po takvim nekim križaljkama mudruje i svaka državna birokracija vezana za agrar u Lijepoj Našoj. Na poziv prsta velikih reagiraju munjevito (pa i kada treba pogodovati), a na malima treniraju strogoću. Niti na kraj pameti nam nije kritizirati velike koji zapošljavaju građane Hrvatske, koji obnavljaju i usavršavaju proizvodnje, profit stečen na svjetskom tržištu pravedno dijele sa svojim proizvođačima i kupcima (potrošačima), koji po jednakom ključu stoje u redu za poticaje kao i mali i td.

Ne želimo niti braniti one male (poljoprivrednike), koji su mali zbog nerada, nestručnosti, neracionalnog trošenja, koji se više bave politikom nego zemljom. Posebno ne želimo braniti birokraciju (koja državu čini tromom), koja ne vodi računa da se blago dvori 24 sata svaki dan, a biljke natapaju, okopavaju, zaštićuju, točno po potrebi, dok je birokracija brza u kampanjskim potezima u svrhu dnevne (primjerice europske) politike, a kao servis poljoprivredniku sve što može napraviti danas ostavi za sutra. Također ne vodi računa da biljna i stočarska proizvodnja imaju svoje višegodišnje cikluse, koje treba preživjeti. Rječju, naši se činovnici ne ponašaju kao dio države, koja je odlučna braniti i graditi svoju vlastitu poljoprivrednu strategiju. Zapravo nadograditi jer smo u prošlosti sve već imali.

Da je to tako niz je primjera, od 150 tisuća nelegalnih objekata, što se moglo elegantno i na vrijeme riješiti, pa da novac iz europskih fondova uz velike dobiju i srednji i mali proizvođači, do raznih sukoba i afera, na koja ministar odgovara objavama, priopćenjima i obavijestima i sl. umjesto nadležnih inspekcija i transparentnih uviđaja i sankcija.

Zašto je potrebno sačuvati OPG, okućnicu i općenito male proizvođače? Zato što Hrvatska može živjeti od poljoprivrede i turizma, ali nudeći svoje posebnosti i autentičnu i autohtonu paletu, koja u masovnoj proizvodnji, iako ne manje vrijedna, ne može biti toliko egzotične i izazovna.

Gostu ne možemo ponuditi kobasicu iz „najveće tvornice na svijetu“ nego iz neke naše regionalne manufakture i na takav način. Drugo je ako Istarski pršut (pionir u Bruxelesu) primjerice Milan Buršić iz Vodnjana reže nožem od ponude iz najlona, kakvoga u svijetu ima za bacanje. Drugo je kada Kata Serdar iz podvelebitskog Bužima ili Nikola Kolačević iz Kalinovače svoj kravlji, odnosno kozji sir ponude na pragu, uza svu ekološku dekoraciju, nego kupovina u butiku kakvih je u svijetu more.

Tako smo na A 1 snimili i educirane, već dokazane i poznate proizvođače Tounjkog sira s registriranom ambulantnom prodajom pa čak i fiskalnom blagajnom okružene švercerima, koji nerijetko kompromitiraju gastro ponudu. OPG Velebit obitelji Paher poznata je već i po sirevima koji s plemenitim plijesnima dozrijevaju u špilji. Na gastro radionici ZVF u Esplanade predstavili su ih Mladen Stubljar i Ivica Fodor. Obitelj Miletić ima trgovački obrt. Oboje smo ih snimili na odmorištu Dobra, navodno se ne zna tko je na odmorištima nadležan za švercere, ali smo sigurni da ih oko nekog šoping centra sigurno ne bi bilo. Nadležnoj birokraciji možemo poželjeti da s državno proračunske liste dođe na platni spisak „velikih poslodavac“, koji se, usput rečeno, žale da propadaju i čudom čude, kako narod nema novaca za potrošnju onakvu, kakva bi njima odgovarala.

Autor: Rajko Polić