Velika zlatnica osvaja zapuštene površine i potiskuje domaće biljne vrste

Iako je prepoznajemo po atraktivnim zlatnožutim cvjetovima i cijenimo kao izvor hrane za pčele krajem ljeta, velika zlatnica (Solidago gigantea), poznata i kao zlatošipka, kasna zlatnica ili zlatni prut, jedna je od invazivnih biljnih vrsta koja može ozbiljno narušiti prirodna i poljoprivredna staništa.

Ova višegodišnja biljka iz porodice glavočika (Asteraceae) podrijetlom je iz Sjeverne Amerike, a u Europu je unesena sredinom 19. stoljeća kao ukrasna biljka. Nakon što je izašla iz uzgoja, počela se širiti u prirodi i zauzimati različita staništa.

"Velika zlatnica vrlo je prilagodljiva i agresivna invazivna vrsta. Širi se vegetativno pomoću podzemnih stabljika, odnosno rizoma, ali i generativno putem sjemena", objašnjava dr. sc. Mirna Ceranić.

Cvate od svibnja do rujna

Biljka razvija uspravnu, golu i okruglasta stabljiku koja može narasti od 50 pa sve do 210 centimetara. Duž nje se nalaze lancetasti listovi oštro nazubljenih rubova, dok se na vrhu razvijaju brojni zlatnožuti cvjetovi skupljeni u razgranate metličaste cvatove.

Cvate od svibnja do rujna, a upravo zbog kasnije cvatnje posebno je zanimljiva pčelarima. U razdoblju kraja ljeta i početka jeseni, kada je ponuda drugih izvora hrane za pčele manja, zlatnica može predstavljati značajan izvor nektara i peludi. No, ono što je korisno za pčele istovremeno može biti problematično za biljne zajednice.

"Stvaranjem gustih sastojina velika zlatnica zauzima prostor i potiskuje druge biljne vrste. Na taj način smanjuje njihovu mogućnost rasta, a njezin korijenov sustav izlučuje i tvari koje mogu usporavati rast okolnih biljaka", kaže Ceranić.

Najčešće se pojavljuje na zapuštenim površinama, uz kanale, prometnice i riječne obale, na rubovima šuma, ali i u drugim staništima koja joj pružaju dovoljno svjetlosti. Poseban problem njezino širenje može predstavljati u ekstenzivnim voćnjacima.

Za razliku od intenzivno obrađivanih površina, na kojima se redovitom obradom tla i održavanjem vegetacije njezin razvoj otežava, zapuštena područja pružaju joj gotovo idealne uvjete za širenje.

"Ne odgovaraju joj intenzivno obrađene površine niti zasjenjena staništa. Zbog toga se najlakše širi upravo na neobrađenim i zapuštenim površinama", ističe stručnjakinja.

Kako je suzbiti?

Problem kod velike zlatnice ne završava njezinim uklanjanjem iznad površine tla. Naime, biljka se vrlo učinkovito obnavlja iz podzemnih dijelova, dok istovremeno nakon cvatnje stvara velik broj sjemenki kojima se može proširiti na nova područja. Zbog toga jednokratno uklanjanje najčešće nije dovoljno. Suzbijanju je potrebno pristupiti sustavno i ponavljati mjere dok se populacija ne iscrpi.

Na manjim površinama jedna od mogućnosti je ručno pljevljenje, pri čemu je važno ukloniti i podzemne dijelove biljke. Košnja i malčiranje također mogu pomoći, ali ih treba provoditi prije cvatnje kako bi se spriječilo stvaranje i rasijavanje sjemena.

"Kod mehaničkog suzbijanja najvažnije je biti uporan. Košnju treba ponavljati, a termin je potrebno prilagoditi kako biljka ne bi stigla procvjetati i formirati sjeme", pojašnjava Ceranić.

Zelena stjenica sve veća prijetnja rajčici, ove godine štete posebno velike

Na većim površinama može se primijeniti i obrada tla, kojom se uništavaju podzemni dijelovi biljke. U određenim situacijama moguće je i kemijsko suzbijanje odgovarajućim herbicidima, uz obvezno pridržavanje uputa za primjenu i ograničenja koja vrijede za pojedini pripravak.

Dugoročno rješenje može biti i promjena uvjeta na staništu. Zatravljivanje i privođenje tla kulturi smanjuju mogućnost širenja, dok sadnja samoniklog drveća i grmlja s vremenom stvara zasjenu, čime se smanjuje količina svjetlosti dostupna velikoj zlatnici.

"Važno je spriječiti da zapuštene površine ostanu bez održavanja. Zatravljivanje, privođenje tla kulturi i stvaranje zasjene mogu dugoročno otežati razvoj ove vrste“, navodi stručnjakinja.

Ozbiljna prijetnja autohtonoj flori

Velika zlatnica tako pokazuje koliko se odnos prema nekoj biljnoj vrsti može promijeniti ovisno o tome gdje i kako raste. Kao ukrasna biljka može biti atraktivna, a kao kasnoljetna paša korisna pčelama. Međutim, kada se proširi izvan uzgoja i počne stvarati guste sastojine, može predstavljati ozbiljnu prijetnju autohtonoj flori i bioraznolikosti.

Zato njezino suzbijanje nije usmjereno samo na uklanjanje jednog korova, već na očuvanje prostora za biljne vrste koje su prirodno dio naših staništa.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor