Treba nam zakon o oznakama proizvoda bez GMO-a!

Ukoliko na nekom prehrambenom proizvodu u trgovini države članice Europske unije nije strogo istaknuto da ne sadrži GMO, znači li to da možemo biti sigurni da u njemu doista nema genetski modificiranih organizama ili se ta činjenica, upravo zbog izostanka takve napomene, sama po sebi pretpostavlja?

Na ovo je pitanje još uvijek teško odgovoriti, budući da u EU nema jedinstvenog zakonodavnog okvira vezanog za označavanje prisutnosti odnosno odsutnosti GMO-a u hrani. Čak 18 država članica nema nikakav zakon koji bi regulirao označavanje hrane u kojoj nema GMO-a, dok se u preostalih 10 zemalja zakoni i propisi razlikuju. Tako zakonodavstvo Njemačke i Francuske potiče označavanje GMO free proizvoda, dok se primjerice u Belgiji i Švedskoj to zabranjuje.

Čak 18 država članica nema nikakav zakon koji bi regulirao označavanje hrane u kojoj nema GMO-a!

U Nizozemskoj se dozvoljava označavanje GMO free, ali pod vrlo restriktivnim pravilima, dok je Finska donijela određene smjernice kako bi pomogla u označavanju GMO-free proizvoda, no u strogim okvirima poput onih u Nizozemskoj. Grčka i Luksemburg tek rade na donošenju ovakvih zakona.

Kupce informirati o sastavu hrane!

"Bilo bi dobro da postoji zajednički okvir označavanja GMO-free proizvoda na razini EU-a, no njegovo donošenje u ovom trenutku nije realno očekivati, s obzirom na orijentaciju Europske komisije koja je do sada više puta pokazala sklonost prema GMO-u i interesima multinacionalnih kompanija. Stoga je puno realnije nadati se da bi države članice mogle same donijeti regulativu za označavanje GMO-free proizvoda, svaka za svoje područje", smatra hrvatska eurozastupnica Marijana Petir te dodaje kako pri donošenju funkcionalnih i kvalitetnih rješenja treba učiti od država članica koje to uspješno rade jer kupcima u svim zemljama treba osigurati pravo na informirani izbor hrane.

U Europi postoje i tzv. No-GM opskrbni lanci koji u ponudi imaju isključivo hranu bez GMO-a, iako proizvodi koje nude na svojim pakiranjima nemaju tu činjenicu istaknutu u vidu oznaka. Takvih trgovačkih lanaca je najviše u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Švedskoj.

Neke zemlje članice donijele su zakone i smjernice koje se odnose i na vremensko razdoblje trajanja hranjenja životinja hranom za životinje koja ne sadrži GMO. I u tom segmentu postoji razlika od države do države. U Finskoj i Nizozemskoj sve životinje moraju od rođenja biti hranjene hranom koja ne sadrži GMO. U Austriji je minimalno vrijeme hranjenja takvom hranom, kad je riječ o stoci koja se uzgaja za proizvodnju mlijeka, dva tjedna prije početka proizvodnje, u Njemačkoj tri mjeseca, a u Francuskoj šest mjeseci. Kad je o peradi riječ, Austrija i Francuska zahtijevaju primjenu hrane za životinje koja ne sadrži GMO već od trećeg dana starosti životinje.

Pri donošenju funkcionalnih i kvalitetnih rješenja treba učiti od država članica koje to uspješno rade jer kupcima u svim zemljama treba osigurati pravo na informirani izbor hrane.

Austrija brani GMO tijekom cijelog tova

U Njemačkoj se za životinjsku prehranu hrana bez GMO-a mora početi upotrebljavati deset tjedana prije klanja. Svinje se u Francuskoj moraju hraniti hranom za životinje koja ne sadrži GMO 4,5 mjeseca prije klanja, u Njemačkoj četiri mjeseca prije klanja, dok Austrija brani GMO hranu tokom cijeloga tova. Goveda u Austriji, Francuskoj i Njemačkoj moraju biti hranjena hranom za životinje koja ne sadrži GMO godinu dana prije klanja, dok kod proizvodnje jaja spomenute tri države zahtijevaju hranjenje hranom za životinje bez genetski modificiranih organizama šest tjedana prije početka proizvodnje jaja.

Zastupnica Petir, koja je u Europskim parlamentu prikupila podršku svojih kolega da se Alpe-Adria regija proglasi GMO-free, također podsjeća kako pravo Europske unije zahtijeva da kada proizvodi sadrže ili se sastoje od GMO-a ili su proizvedeni od genetski modificiranih organizama, budu tako i označeni jer označavanje hrane u smislu naznake da ista ne sadrži GMO (GMO-Free) nije niti zabranjeno, ali niti posebno regulirano na razini Europske unije, stoga je na državama članicama da same donesu odluku o tome.

Foto: sharonang/pixabay.com