Tko nemirno spava

Da se odmah ogradimo, gospodarstvenika spominjemo samo zbog parafraziranja (ako je točno i zaista rečeno) iz dnevnih novina, da ne spava mirno brinući o plaćama za 40 tisuća ljudi i drugim hrvatskim recesijskim problemima.

Kako netko reče, zemlja smo paradoksa, dodali bismo i posebnosti. Jer kako je moguće, da je nezadovoljna i frustrirana osiromašena većina, ali i kapitalci koji imaju sve. Jedino po malo gube osjećaj za realni život hrvatskog čovjeka i hrvatske obitelji. Uglavnom zbog podređenih, ali dobro plaćenih menaždera-ulizica, koji čuvajući položaje slijepo provode zadana pravila, pa bila ona i kontraproduktivna. Zar je normalno da proizvođač milijuna litara mlijeka i vlasnik milijuna eura u opremi nema keševine za novu traktorsku gumu.

Nismo ekonomski analitičari da spekuliramo o „mekom“ ili „tvrdom“ kapitalizmu i o socijalnoj državi, no kao radnici i građani potrošači svakodnevno možda bolje vidimo, ono što „donosioci dobrih vijesti“ ne prenose svojim gazdama.

Hrvati nisu rođeni ni odrasli iza željezne zavjese. Ni u komunizmu nisu bili željni krumpira, safta i gemišteca, kako se u vicevima rugala novopečena elita. Što Ivkošić kaže i tada je bilo više socijalne osjetljivosti nego danas.

Danas, isto tako drugi uvaženi poslodavac dramatično ilustrira da su poslodavci kao sportaš, od kojeg se očekuju rezultati, a sputan je lancima. A zapravo lancima je sputana većina građana, korisnika njegovih usluga, koja, primjerice dobro znade pošto je telefoniranje u Njemačkoj, a od svojih telefonskih računa dobiva noćne more i zbog štednje gubi veze s obitelji i prijateljima.

Tako bismo mogli nabrajati unedogled. Građani kupuju najjeftinije samo zato što moraju, ali su zbog toga nezadovoljni i apatični, a budu li učili na dobrim europskim primjerima uskoro će iz trgovina izlaziti s ne potrošenih onih par kunića, ako nisu našli nešto zaista pošteno. U toj igri najviše stradavaju mladi, neiskusni i osjetljivi na „brendove“, pa ponekad i zadnju lipu daju zaista neracionalno.

Hrvati međutim znaju što je nasilni marketing, prikrivena reklama, lažne akcijske prodaje i td. Vrećicu u koju kupuješ delikatesu do 200 kuna plaćaš, jer je bez logotipa, ali je u prepoznatljivim bojama firme i još te trgovkinja mora pitati je li je želiš. Roba na kraju roka, roba s greškom i sl, „poklanja“ se potrošaču na „akcijama“, a u prigodama pojavi se i prigodna roba, doduše jeftina, ali po klasi i kakvoći kao čin ruganja potrošaču. Ono što bi čovjek izabrao, e to je po drugoj cijeni, nerijetko osigurano i uređajima protiv krađe. Čak smo na policama našli prazne kutije losiona, a bočicu dobiješ na blagajni kada platiš. Jedni dakle uvijek i sigurno dobivaju, drugi do daske plaćaju.

Znaju Hrvati (i željeli bi više) trošiti trajne i delikatesne proizvode, te znaju prvoklasnu produkciju regiona naše male domovine, ali kad već plaćaju cijenu (relativno prema plaći nama je 1 kuna 1 E) željeli bi da suhomesnati proizvodi, sirevi, maslinova ulja, vina i drugi hrvatski aduti budu s jasnim „imenom i prezimenom te datumom i mjestom rođenja“, a ono: made in EU neka ostane samo za HASAP.

Osim što znaju, Hrvati i osjećaju, a to je ono što menedžerčići u šminkerskim odijelima ne mare, osjećaju da u igri nisu partneri nego žrtve. Pa na koga će onda veliki poslodavci i poduzetnici računati kao potrošače, kad njihovi Danajci ni prigodno ne znaju reći: evo nabavili smo u svijetu nešto povoljno, pa hajdemo profit podijeliti s našim kupcima ili korisnicima.

Da se kotač opet zavrti, da Hrvati proizvode, prodaju i troše, da se Domovina uzdiže i gradi i gospodarstvo razvija. Hrvati imaju stečene navike (ne da prodaju kućno zlato i rade kao plantažni sezonci) europskog srednjeg sloja i ne snalaze se u situaciji da svoju stečenu imovinu više ne mogu održavati. Mogu ako treba i travu jesti poštujući tržišne principe, ali to nikome neće obavezno osigurati i miran san.

Autor: Rajko Polić