Samoubojstvo poljoprivrede uvozom

Krajem lipnja započinje vrhunac turističke sezone. Zemlja čiji ukupni prihod od turizma zadnjih nekoliko godina iznosi 14 do 15 posto BDP-a - a Hrvatska to jest - primorana je na turizam gledati kao na kotač zamašnjak cjelokupnog gospodarstva.

Dolazak turista na obalu bitno je olakšan izgradnjom brze i sigurne prometnice. Prva dionica puta, od Macelja do Zagreba, je privatizirana, po modelu javno-privatnog partnerstva.

Pojednostavljeno, austrijski koncesionar će punih 28 godina (do 2032.g) određivati pravila igre na ovoj autocesti. Tih šezdesetak kilometara vozi se po 50 posto skupljem kilometru, no Hrvatska od toga neće imati pretjerane koristi. Nakon Lučkog turisti dolaze na teren koji je u stopostotnom vlasništvu države. Dalmatina, naš ponos s odličnom infrastrukturom, tunelima i prošlogodišnjom zaradom od 474 milijuna kuna. Uz pravu iskoristivost ove autoceste od tek 2 do 3 mjeseca godišnje i uz ogromne troškove izgradnje ovu ćemo dionicu otplaćivati još desetljećima. Pauza od puta je na odmorištu uz dva macchiata i sladolede za djecu. Ono što stranci ne znaju jest da su glavni sastojak oba konzumirana proizvoda, mlijeko, iz godine u godinu sve manje hrvatski.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku od 2006.g do 2010.g. broj krava u RH je pao za 9 posto, dok je litraža proizvedenog mlijeka pala sa 822 na 769 milijuna litara. U praksi to izgleda ovako: na državnoj razini je samo u ovoj godini propalo preko 700 mljekara.

Ako su turisti ljubitelji autohtone gastronomije i žele probati domaći pršut, ne znaju kako je mala vjerojatnost da će pojesti domaće meso jer je broj svinjskih grla u RH od 2006.g do 2010.g. smanjen za 17.3 posto. Godišnje se u Hrvatsku uveze 40 000 tona svinjetine, što ruši cijenu pa domaći proizvođači sve teže opstaju. Zadnjih par godina nam mnoge okolnosti ide na ruku oko turizma. Broj je dolazaka 2011. g. u odnosu na 2010. g. skočio za 8 posto, a broj noćenja za 7 posto. Procijenjenih 65 000 000 noćenja za sobom povlači i toliko obroka, no naši proizvođači hrane gube bitku, a teza o kotaču zamašnjaku pada u vodu.

Tko je odgovoran? Uvoznički lobiji? Neorganizirani poljoprivrednici? Na brzinu realizirani megalomanski projekti upitne isplativosti? Nesposobna vlast? Svi? Nitko? Europa se elegantno rješava viškova hrane putem svojih i naših trgovačkih lobija. Domaća vlast im ide na ruku pretačući iz šupljeg u prazno - povećavajući poticaje koje automatski anulira porastom troškova gnojiva, goriva, repromaterijala, PDV-a i sve to za proizvod koji nemaju gdje plasirati. Pojedini su se poljoprivrednici okrenuli alternativi, egzotičnom voću i povrću (na unaprijed rasprodanom hektaru rogate dinje kiwano, zarada je 120 000 kn). Profit od egzotičnog i ekološkog uzgoja, pokrio bi gubitke „klasične“ poljoprivrede, no vlast ne reagira ili, još gore, ne želi reagirati. Naš geografski položaj i kvalitetna slavonska zemlja daju nam mogućnosti da se sami prehranjujemo. Ipak hranu kupujemo od drugih, a Slavonce zapošljavamo u Poreču kao konobare na 3 mjeseca.

Autor: Goran Kalember