Razmnožavanje pčelinjih zajednica

Povećanje broja pčelinjih zajednica možemo postići prirodnim rojevima ili umjetnim razrojavanjem. Umjetno razrojavanje može biti okvirima s leglom i sa pčelama ili samo sa pčelama kao paketni roj. Dakako, prilikom svakog razrojavanja prvo treba osigurati sparenu ili nesparenu maticu ili barem zreli matičnjak.

Razmnožavanje pčelinjih zajednica u prirodi odvija se rojenjem. U suvremenom pčelarstvu nenadzirano prirodno rojenje nepoželjno je i to iz više razloga. Jedan od glavnih je slabljenje osnovne zajednice, često pred ili u tijeku glavne paše.

Pčelinjaci za intenzivnu proizvodnju meda smješteni su negdje u prirodi, što bliže pčelinjoj paši, ali daleko od pčelara pa rojevi najčešće nekontrolirano izlijeću i odlaze daleko što znači da su izgubljeni. Najčešće doznamo da su izišli iz neke košnice kada primijetimo slabiju zajednicu, pregledamo je i pronađemo mali broj pčela, a na okvirima uočimo otvorene i zatvorene matičnjake uz mnogo poklopljenog legla u slučaju izlaska roja prvijenca.

Uz nedostatke prirodnog rojenja, ono svakako ima i svoje prednosti koje nisu zanemarive. Zajednice iz prirodnog roja vrlo brzo napreduju i njihov je radni elan daleko veći od onih koje sami umjetno razrojimo. Također, prirodne rojeve kao i paketne moguće je gotovo u potpunosti osloboditi varoe ako prilikom spremanja roja u novu košnicu tretiramo protiv nje, a svakako dok još nema poklopljenog legla.

Umjetnim razmnožavanjem pčelinjih zajednica iz jedne ili više košnica oblikujemo novu zajednicu u koju dodajemo matičnjak, sparenu ili nesparenu maticu. Umjetno razmnožavanje moguće je na više načina, a osnovno je da su umjetni rojevi napravljeni od pčela na okvirima s leglom ili stresanjem pčela s okvira i oblikovanjem nove zajednice. Pritom okviri mogu biti iz jedne ili više košnica. Najvažnije je da su sve zajednice iz kojih uzimamo pčele, a osobito okvire, sigurno zdrave i nemaju vidljivih znakova bolesti legla kako tim razmnožavanjem ne bismo širili zarazne bolesti.

Prirodno rojenje

Rojenje je prirodni nagon svake pčelinje zajednice koji je više ili manje izražen, ali je uvijek prisutan, osobito kod kranjske pčele koja se kod nas uzgaja. Kako je rojenje nepoželjna pojava u intenzivnom pčelarstvu, nastoji se što više potisnuti kroz selekciju matica. Kroz dugo razvojno razdoblje u socijalnom životu pčela zbila se uska specijalizacija pripadnika zajednice, a osobito u spolnoj ulozi. Tako su ženke postale nesposobne za razmnožavanje, osim jedne - matice, pa je dijeljenje ukupne zajednice jedino osiguravalo mogućnost razmnožavanja i opstanka. Pojava nametnika varoe teško je ugrozila samoodržanje pčela u slobodnoj prirodi, kao i industrijalizacija u svakom pogledu intenzivne poljoprivredne proizvodnje.

Uvjeti za rojenje

Sezona prirodnog rojenja započinje pri kraju najjačih voćnih paša, a traje do suhoga ljetnog razdoblja kada više nema cvijeća. U tom vremenu u košnicu stalno pritječu velike količine nektara i peluda. Zbog toga je matica potaknuta na najveće moguće polaganje jajašaca u svaku raspoloživu stanicu u zoni legla. Na pojavu nagona za rojenjem utječe u prvom redu nedostatak prostora za daljnji razvoj legla, nedostatak prostora za odlaganje nektara i peluda, brojčani odnos između mladih pčela radilica i otvorenog legla (više pčela na jednu ličinku), starost matice, sklonost zajednica za rojenje te povećana toplina u košnici uz nedostatno prozračivanje. Kada se ispune navedeni uvjeti, zajednica prelazi iz radnog u rojevno raspoloženje, a pčele počinju izgrađivati osnove matičnjaka u koje matica počinje polagati jajašca. Takvih matičnjaka u jednoj košnici može biti od 20 pa do 40. Matica ne zaleže sve matičnjake odjednom, nego to čini postupno tijekom desetak dana. Nekoliko dana prije početka polaganja jajašca u matičnjake matica pojačano nese jajašca u sve slobodne stanice na saću, pa tako i u one koje nisu baš najpravilnije i inače bi ih preskočila. Tako pčelinja zajednica naglo ojača i može se podijeliti na dva dijela.