Rajčica za 50 centi kilogram i med iz 120 košnica: Kako danas izgleda bugarska poljoprivreda?

Još prije devet sati kameno popločeni trg već je bio ispunjen ljudima. Šareni suncobrani i montažni paviljoni pretvorili su dio Banskog u živu tržnicu na kojoj se, barem na nekoliko sati, zaboravlja da je riječ o najpoznatijem bugarskom turističkom odredištu. Grad Bansko se nalazi u jugozapadnoj Bugarskoj, 160 kilometara od Sofije, na 925 metara nadmorske visine, u podnožju planine Pirin. Prema službenoj bugarskoj statistici, krajem 2025. imao je 10.189 stanovnika.

Nedjelja je tu odavno rezervirana za tržnicu. Dok se u staroj gradskoj jezgri tek bude prvi gosti koji će dan provesti u šetnji gradskim ulicama, obilasku okolice ili planinarenju na tržnici od ranog jutra traje sasvim drugačiji život. Ovdje se ne prodaju suveniri nego plodovi rada vlastitih ruku. Ona je, kažu nam, mnogo više od mjesta na kojem se obavlja tjedna kupnja. Dio lokalne tradicije i društvenog života. Pa ako želite upoznati kako stvarno živi lokalni svijet, tržnica je nezaobilazno mjesto koje valja posjetiti. Uostalom, ovdje se opskrbljuju i ugostitelji koji će tijelog tjedna u restoranima i hotelima pripremati ukusna jela tradicionalna bugarske kuhinje.

Među štandovima nema žurbe. Ljudi zastanu gotovo kod svakog, raspituju se za urod, uspoređuju rajčice, pipaju paprike i biraju vezice svježeg začinskog bilja.

Ponuda prati sezonu. Na štandovima su rajčice, krastavci, tikvice, luk, češnjak, krumpir, trešnje, maline i drugo voće, a uz njih jaja, med, džemovi i začinsko bilje. Razlike među prodavačima su velike. Dok jedni dolaze s kombijima i desecima gajbi, nekoliko metara dalje starije žene prodaju tek ono što su toga jutra ili prethodnog dana ubrale u vrtu – nekoliko vezica kopra, peršina, luka i desetak domaćih jaja.

Kilogram rajčice prodaje se za 50 eurocenti. Za hrvatskog kupca cijena je teško zanemariva, posebno nakon višegodišnjeg rasta cijena hrane kod nas. Svježe voće i povrće u Bugarskoj još se može pronaći jeftinije nego u Hrvatskoj, posebno u izravnoj prodaji, ali usporedba nije potpuna bez plaća. Bugarska primanja i dalje su niža, pa je kupovna moć prosječnog hrvatskog građanina veća. Ono što nama izgleda iznimno povoljno, bugarskom kupcu ne mora biti jeftino.

Od 370.000 gospodarstava ostalo ih je oko 130.000

Ljudi koje susrećemo za štandovima pripadaju sektoru koji se u posljednjih petnaestak godina temeljito promijenio. Bugarska je prema poljoprivrednom popisu 2010. imala oko 370.000 gospodarstava, a deset godina poslije njihov broj spustio se na približno 130.000. U samo jednom desetljeću nestalo ih je gotovo dvije trećine. Istodobno se zemlja koncentrirala kod manjeg broja proizvođača.

Ova zemlja raspolaže s približno pet milijuna hektara korištenog poljoprivrednog zemljišta, više od tri puta većom površinom od Hrvatske. Najveći dio proizvodnje nose ratarske kulture. Na velikim parcelama sjeverne i središnje Bugarske dominiraju pšenica, suncokret, kukuruz i ječam.

Upravo je to jedna od najvećih razlika između slike koju gledamo na tržnici i strukture njihove poljoprivrede. Mali proizvođači povrća, voća i drugih proizvoda najvidljiviji su potrošaču, ali najveće površine zauzima velika ratarska proizvodnja.

Povrće na tržnici, žitarice na milijunima hektara

Bugarska ima dugu tradiciju proizvodnje povrća, no danas ono zauzima tek mali dio ukupnih poljoprivrednih površina. U 2024. povrće se uzgajalo na približno 35.600 hektara, od čega nešto više od 1.200 hektara u zaštićenim prostorima.

Rajčica, paprika i krastavci, proizvodi koje se najčešće povezuje s bugarskom poljoprivredom, tako čine tek mali dio sustava kojim površinski dominiraju žitarice i uljarice.

U voćnjacima su važne trešnje, šljive, jabuke, breskve, marelice i maline, a Bugarska ima i proizvodnje kojih u Hrvatskoj gotovo nema u komercijalnim razmjerima. Najpoznatija je industrijska proizvodnja uljane ruže, sirovine za ružino ulje koje se izvozi diljem svijeta.

Dio te manje, radno intenzivne proizvodnje završava upravo na tržnicama poput ove u Banskom.

Ismail ima 120 košnica

Među štandovima pronalazimo i Ismaila Pendova. Ispred njega su staklenke različitih nijansi meda, a iza njih proizvodnja koja više nije mala - 120 pčelinjih zajednica. Prinos mu se, ovisno o sezoni i paši, kreće između 20 i 40 kilograma po košnici. Ovom godinom je za sada zadovoljan.

Sa 120 košnica i takvim prinosima godišnja proizvodnja može dosegnuti između 2,4 i 4,8 tona meda. No količina nije jedino što određuje hoće li godina biti uspješna. "Cijena je mala“, odgovara kada ga pitamo može li biti zadovoljan zaradom.

Na štandu ima gorski i bagremov med, ali i nama manje poznat med od biljke koju naziva magarećim trnom. "Ima jedan bijeli trn. Od njega pčele skupljaju, ali nema ga svake godine“, objašnjava.

Ismailovih 120 košnica dio je sektora koji u Bugarskoj broji više od 838.000 pčelinjih zajednica. Prošle je godine proizvedeno oko 10.440 tona meda, uz prosječan prinos od približno 15 kilograma po košnici. Njegov rezultat od 20 do 40 kilograma zato je, kada paša posluži, iznad državnog prosjeka.

EU novac promijenio je strukturu proizvodnje

Bugarska je u Europsku uniju ušla 2007., šest godina prije Hrvatske. Promjena se možda najbolje vidi upravo u brojkama: manje gospodarstava obrađuje sve veće površine.

Novac Zajedničke poljoprivredne politike ubrzao je nabavu mehanizacije i ulaganja u proizvodnju, ali je sustav izravnih plaćanja po hektaru posebno pogodovao sektorima s velikim površinama. Zato su među najvećim korisnicima razvoja nakon ulaska u EU bili ratarski proizvođači.

Bugarska XXL berba kukuruza - ove godine će zasijati manje površina

Stočarstvo, povrtlarstvo i voćarstvo nisu imali jednak razvojni put. Riječ je o proizvodnjama koje traže znatno više rada, a bugarsko selo istodobno se suočavalo s padom broja stanovnika i odlaskom radne snage.

Za razdoblje Zajedničke poljoprivredne politike od 2023. do 2027. Bugarskoj je na raspolaganju oko 5,6 milijardi eura javnih sredstava, dok Hrvatska raspolaže s približno 3,8 milijardi eura.

Bugarski iznos je veći, ali zemlja ima i više nego trostruko veću poljoprivrednu površinu. Zato sama usporedba ukupnih milijardi ne govori koliko je neka država stvarno bolje financirana. Važno je i koliko je hektara, gospodarstava i proizvođača među kojima se taj novac raspoređuje.

Dvije poljoprivrede na istom mjestu

Na nekoliko desetaka metara tržnice može se vidjeti dio onoga što statistika teško pokazuje. S jedne strane proizvođači koji na stolovima imaju desetke gajbi robe, a s druge žene koje su donijele nekoliko vezica povrća i začinskog bilja.

I jedni i drugi dio su bugarske poljoprivrede, ali njezinu ekonomsku sliku danas u velikoj mjeri određuju gospodarstva koja obrađuju stotine i tisuće hektara.

Mali proizvođači koji su opstali traže mjesto na kojem mogu prodati bez posrednika. Nedjeljna tržnica u Banskom jedno je od njih.

Tu nema otkupne cijene ni trgovačke marže između proizvođača i kupca. Rajčica prelazi iz gajbe izravno u vrećicu, a med iz ruku pčelara kupcu. Za nekoga je to tek nedjeljna kupnja. Za ljude s druge strane štanda, često je to najkraći put da od vlastite proizvodnje nešto i zarade.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor