Prejeftino, pa nitko neće?!

Sustav za navodnjavanje kod Kuršanca, građen kao pilot-projekt dvije godine, vrijedan 26 milijuna kuna, koji su u omjeru 80:20 financirali Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva te Međimurska županija, a u travnju 2011. simbolično ga je u pogon pustio tadašnji ministar poljoprivrede Božidar Pankretić na vodocrpilištu uz akumulacijsko jezero HE Čakovec - ni te godine, ni prošle, nije korišten kako je zamišljeno.

Nijedan ugovor?!

Ove godine, kaže Danica Pošta, pročelnica županijskog Upravnog odjela za poljoprivredu, još nije sklopljen nijedan ugovor s poljoprivrednicima za korištenje sustava:
- Dobili smo svega pet zahtjeva do sada za priključenje, temeljem kojih pripremamo ugovor i šaljemo ga poljoprivrednicima na potpis. Međutim, od četiri ugovora dostavljena podnositeljima zahtjeva još pred dva mjeseca, nije se vratio nijedan potpisan, a peti zahtjev primjen je tek prošlog tjedna. Ugovor je podnositelju dostavljen, još ga nije vratio s potpisom.

Najjeftinije u državi

- Uvjeti pod kojima se poljoprivrednicma nudi priključenje na sustav zasigurno su najpovoljniji u cijeloj Hrvatskoj. S 200 kuna naknade po hektaru (jer nominalnih 400 kuna Zupanija subvencionira 50%) i maksimalno 20 lipa po kubiku vode - koliko je potrebno za pokrivanje troškova funkcioniranja sustava - doista nije nikakav novac. Problem je zapravo u kulturama koje se siju na tih 250 hektara, koliko sustav pokriva, a jednako tako je problem i u neispunjavanju obveze onih koji su prilikom zakupa državnog zemljišta preuzimali i obvezu priključenja na sustav za navodnjavanje... To su teme o kojima se mora početi razgovarati jer investicija je prevelika da bi sad stajala neiskorištena...

I krađe su problem

Sandra Horvat iz Pribislavca, bivša predsjednica Međimurske udruge povrćara Zeleni vrt, za takvu situaciju ima jednostavno objašnjenje:
- Ljudi to ne govore glasno, ali poznato je da je na tom području veći broj poljoprivrednika koji se bave povrćarstvom, dakle s visokodohodovnim kulturama, koje su, s druge strane - iz godine u godinu sve više - izložene vrlo organiziranim krađama! Stoga su mnogi moji kolege rekli da neće koristiti svoje zemlje za povrćarsku proizvodnju dok im se ne zajamči i (imovinska) sigurnost proizvodnje...

Na tom je području i dosta ratara kojima navodnjavanje ne može biti isplativo na niskodohodovnim kulturama jer - pšenica se ne zalijeva! Kada je državna zemlja davana u zakup na tom terenu, kriteriji nisu bili dobri. Trebalo je pri zakupu dati prednost povrćarima jer njihove su proizvodnje višestruko isplative, i to ne samo njima ako su na terenu opremljenom sustavom navodnjavanja. Zakupci su pri konkuriranju za zemlju davali izjave da će se koristiti sustavom. Što je sada?

Jeftino - pa ne valja?

Po uvjetima koji su ponuđeni - nitko ne može reći da je to skupo. Ja bih bila sretna da na mojim njivama imam dostupan takav sustav, pa i na 500 metara udaljenosti! Zato što ne mogu po toj cijeni s traktorskom pumpom izvući vodu s trideset ili četrdeset metara dubine, koliko su naši zdenci...

Nenad Kosi iz Totovca, vjerojatno najopremljeniji i po opsegu proizvodnje najjači međimurski povrćar, novi predsjednik Međimurske udruge povrćara Zeleni vrt, u čiji je mandat problem prešao, sličnog je mišljenja, ali ima i neke praktične ideje:
- To što je sad ponuđeno na površinama koje su pod sustavom navodnjavanja nerazumno je jeftino! Vjerojatno zato i ne valja! No, šalu na stranu, moramo se prvo prisjetiti: već kod dodjele državnog zemljišta u zakup napravljena je kardinalna pogreška. Kulture su na zemljištu koje je davano u zakup trebale biti presudan faktor. Obveza korištenja sustava navodnjavanja, preuzeta prilikom uzimanja državnog zemljišta u zakup morala se bi rigorozno nametnuti. Vrlo je jednostavno nešto na nekom terenu stimulirati ili destimulirati za proizvodnju u odnosu na uvjete koji postoje.

Od čega je porez viši

- Nisam uspio na tom terenu dobiti više zemlje u zakup, čekam proširenje sustava na Totovec u kojem mi je glavnina proizvodnje i spreman sam dati i 1.000 kuna naknade po hektaru i platiti k tome trošak funkcioniranja sustava, jer povrćarske kulture koje imam to podnose, a njih nema bez navodnjavanja. Brojke sve govore: na hektaru pšenice bruto dohodak manji je od poreznih davanja koje plaćamo mi povrćari s jednog hektara naše proizvodnje! Tamo gdje dođe kakvih 7.000 kuna prihoda od pšenice, mrkva može donijeti do 150.000 kuna! Evo, na mom gospodarstvu, s 55 hektara pod povrćarskim kulturama, lani smo poreza, doprinosa i svih ostalih davanja platili više od 900.000 kuna!

Iskoristiti resurse

- Moramo promijeniti odnos prema resursima koji su nam na raspolaganju. Imamo taj sustav, a nas nekoliko ozbiljnih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava sprema se ući u proizvođačku zajednicu jer za koju godinu neće se više moći ni koristiti potpore iz namjenskih fondova EU-a i drugih izvora pojedinačno. Prednost će imati zajednice proizvođača, kooperative, zadruge - zovite to kako hoćete... Moramo vidjeti što nas čeka. Kad bi udruženi proivođači mogli doći do zemlje (državne koja se daje u zakup) koja je pokrivena takvim javnim sustavom navodnjavanja - za cijelu bi zajednicu ostvarili višestruku korist... Od otvaranja radnih mjesta nadalje. O toj problematici vlasnik sustava - a to je naša županija - mora otvoriti raspravu i krenuti u praktično, smisleno i za sve korisno rješavanje problema.

Autor: Marijan Belčić