Neodrživ način života

Dok pišem ovaj tekst već drugi dan traje blokada francuskih luka Boulogne-sur-Mer, Dunkerque i Calais brojnim ribarskim brodovima u La Mancheu. Ribari traže da Bruxelles povisi kvote za izlov lista i bakalara. Smatraju da su ograničenja koja je nametnula Europska unija zbog očuvanja ribljeg fonda previše stroga. Prekinut je trajektni promet između Velike Britanije i Francuske (tunel još radi), pa francuska žandarmerija pacifistički savjetuje putnicima da potraže alternativni prijevoz.

Francuski ministar za poljoprivredu i ribarstvo Michel Barnier rekao je ribarima da ne može tražiti od Bruxellesa promjenu kvota budući da su kvote za bakalar lani povišene za 30 posto. Barnier je kazao da vlada priprema program gospodarske pomoći kako bi nadoknadila gubitke nastale zbog ograničenog izlova i pristao je sastati se sutra s ribarima, što su oni odbili.

Slična priča događa se na Mediteranu s tunom (o čemu sam već pisao) jer su zemlje EU prihvatile nove propise kojima se želi zaštititi pretjeranim izlovom ugrožena tuna u Atlantskom oceanu i Sredozemnome moru.

Novi propisi predviđaju znatno smanjenje kvota za izlov tune najkasnije do 2011. Za četiri mjeseca skraćeno je i razdoblje dopuštenog izlova te ribe. Sezona lova počela je 15. travnja.

Uvodi se obveza zamrzavanja ribarskih kapaciteta na razinama iz 2007.-2008. te pooštravaju zakoni o sportskom i rekreativnom ribolovu. Uvoz i izvoz ribe ulovljene izvan kvotnog sustava također će biti zabranjeni, a kontrole i inspekcije znatno pooštrene. Mnogi smatraju da će, ako se to ostvari, opet podivljati ribari na Mediteranu, pogotovu na Malti.

Zašto sam izabrao tu temu. Čini mi se da je priča o prelovu ribe, nestanku vrsta i posljedičnom gospodarskom krahu najbolji indikator globalnog destruktivizma civilizacije. Jer jednako kao što biolozi na osnovi nekih indikatora (npr. morskih pasa) prate stanje ekološkog sustava, na osnovi društvenih patologija toga tipa možemo beskonačno razglabati o globaliziranom društvu i civilizacijskim problemima.

Prije svega, želio bih reći da cijenim i poštujem ribare. Neki od njih su mi i izvrsni prijatelji. Ali nikad od njih nisam čuo da se danas lovi previše ribe te da bi trebalo drastično smanjiti kvote i/ili uvesti lovostaj.

Nasuprot tome, takve i slične zahtjeve pripadnika ekoloških pokreta ribari dočekuju na nož. Često puta sam se pitao (pogotovu prošle godine za boravka na Malti, kada sam iz prvog reda gledao kazališnu predstavu odigranu između lobista ribara i bruxelleskih birokrata) zašto je to tako i kao jedini odgovor nudila mi se teza da su ti u biti dobri ljudi kolektivna žrtva civilizacijske pohlepe generirane kapitalom željnim profita i potencirane degeneriranim masovnim medijima.

Ribari su možda najindikativnija kolateralna žrtva civilizacije skakavaca. Jer mi i dalje crpimo naše resurse kao da su beskonačni. Pa naftne kompanije žele civilizaciju ovisnu o fosilnim gorivima, amazonsku prašumu krči se sukladno željama i interesima veleposjednika s hacijenda... Nigdje se ne vidi kraj “napretku”.

A postoje i druga rješenja. Mudrija, ne i profitabilnija. Jasno, gledamo li profit samo kao dobit iskazanu financijskim bilancama. Ali ako kao profit gledamo povećanu održivost naše i drugih vrsta na planetu, računica se bitno mijenja. Stoga, kada jednog dana bude udarna vijest da ribari predlažu vladi radikalno smanjenje dopuštenih ribolovnih kvota s ciljem očuvanja ribljeg fonda, moći ćete biti sigurni da još ima nade za nas. I što je još važnije, za našu djecu i unuke.

Autor: Vjeran Piršić / EkoBlog